Uh, sad mi je lakše. Ne da nisam jedini nego sam među mnogima koji su počeli cugati doma, a što sam proteklih četrdesetak godina, otkako se družim s alkoholnim napicima, uredno izbjegavao jer nisam od usamljenih alkoholičara nego od onih pilaca kojima je piće stvar druženja. No kako je sad u modi socijalna distanca, tako je i CNN prije koji dan u prilogu "Kako ostati zdrave glave u izolaciji" konstatirao da je u Americi zabilježen dramatičan porast prodaje alkoholnih pića. Naravno, ne kažu da je zdravo opijati se do besvijesti, ali tako je kako je.
Očito je mnogima ovo "novo normalno" lakše podnijeti uz alkohol, a i nisam još naletio na novinarski prilog da je zabilježen podjednak porast prodaje Biblije, premda se ljudi vjerojatno jače okreću i vjeri u Boga. Eto, neki bi i na ilegalne mise, svojevrsne inačice ilegalnih rave partyja iz ranih 90-ih, no ispada da je sigurnije ostati doma s flašom u ruci nego poći u crkvu. Sve to podsjetilo me i na pjesmu "Whiskey Or God" jednog od najdražih mi country kantautora Dalea Watsona s kojim sam se upoznao kasnih 90-ih u Ljubljani pa ponovo sreo u jesen 2004. godine u Austinu i potom još koji put zapio u Zagrebu.
Country glazba uvijek je bilježila porast slušanosti u kriznim vremenima, barem u Americi, a kad je dobra kao Watsonova, jako je poučna i stvarna. Njegove pjesme nisu poput vica koji kaže da bi se u njima - kad biste ih pustili unatrag - kauboj otrijeznio, našao posao, žena mu se vratila kući, pas uskrsnuo iz mrtvih, a kamionet popravio. Umjesto poput lošeg vica, one su poput filozofskih misli o tankoj crti između spasenja i prokletstva, time i podesne za ova vremena u kojima se pitamo jesmo li prokleti ili spašeni. I u "Whiskey Or God", smještenoj na pola puta između Haggarda i Casha, ne razrješava Dale dilemu između utjehe u alkoholu i vjere u Boga nego autoritativnim baritonom propituje: "Ili viski ili Bog/ Donijet će mi olakšanje/Vjerovao ili ne/Nalakćen ili na koljenima/Pit ću dok se ne onesvijestim/A prije počinka/Pomoliti se za bolje sutra/Ili viski ili Bog/Donijet će mi spas".
Ukratko, valja i piti i vjerovati, a uz albume i pjesme o porocima i pokori, grijehu i odrješenju, ljubavi i nevjeri, posrtanju i uzdizanju, nedaćama i nadanjima, nepokolebljivosti i tvrdokornosti, snimio je Watson i gospel album "Help Your Lord" (2008). Nauživao se života putujući svijetom i izvodeći pjesme koje se doista mogu usporediti s antologijskim skladbama najvećih klasika country glazbe, pa i onima Nicka Cavea i Elvisa Presleyja, ali u honky tonk ruhu, a već nekoliko godina je i u sretnoj vezi s vraški zgodnom curom zvonkog glasa i hrvatskih korijena. No 2000. godine tadašnja mu je zaručnica poginula u automobilskoj nesreći, a on negdje o Božiću pokušao izvršiti samoubojstvo, predoziranjem alkoholom i drogom, pa nekoliko mjeseci proveo u ludnici.
Zna puno o prokletstvu i o spasenju pa su njegove pjesme poput "Whiskey Or God" ili "Blessed Or Damned" - iako se doima da je pjesmama i pojavom stigao iz boljih vremena, kako za country glazbu tako i za svijet - primjerene za ovo vrijeme, kao i one o piću poput "I Hate To Drink Alone", "Wine Don't Lie", "I'll Just Stay Here And Drink", "Tequila And Teardrops", "Hey Brown Bottle" i druge uz koje ću lakše podnijeti "novo normalno". I vjerovati da i u "raju postoji birtija", kako u pjesmi "Heaven's Gonna Have Honky Tonk" pjeva Dale koji je u Zagrebu naučio da je šljivovica iz Gorskog kotara, kojim ga je uoči koncerta u Tvornici kulture opskrbila rodbina njegovog pedal-steel gitarista, malo jači "moonshine" od viskija iz Kentuckyja. Dakle, viski ili Bog? Nažalost, nikad od mene vjernika. Osim u pravi country, savršenu glazbu za ova kriva vremena. Živjeli!