Kada je 20. srpnja 1969. godine Neil Armstrong, zapovjednik NASA-ine kozmičke letjelice Apollo 11, stupio nogom na Mjesec i izrekao poetičnu rečenicu “ovo je mali korak za čovjeka, ali divovski za čovječanstvo”, i čovjeku i čovječanstvu činilo se kako je put u bolju budućnost zajamčen. Fraza “samo nebo je granica” postala je pretijesnom za stremljenja čovjeka i čovječanstva jer Neil je hodao i po Mjesecu. Bili su to spektakularni kadrovi, no iz tame svemira još su čarobnije bile snimke našeg plavo-bijelog rajskog oblutka.
Godinu prije Stanley Kubrick snimio je jednako poetičan SF film “2001: Odiseja u svemiru”, a David Bowie, inspiriran tim filmom, 11. srpnja 1969. godine, devet dana prije slijetanja Apolla 11 na Mjesec, objavio jednako poetičnu skladbu “Space Oddity”, najavni singl za drugi album “David Bowie” koji ćemo prema tom singlu kasnije zvati “Space Oddity”.
Poanta te predivne skladbe je što u njoj Bowie - premda bi major Tom morao biti herojski lik, kao i prvi astronauti koji su odletjeli sa Zemlje, a da nisu pouzdano znali hoće li sletjeti - zvuči usamljeno i sjetno.
Malim i slabim usred svemira čije razmjere ni danas ne možemo sagledati pa kad uz tužnjikavu melodiju zapjeva “For here/Am I sitting in a tin can/Far above the world/Planet Earth is blue/And there’s nothing I can do”, Bowie efektno sažima i čovjekova stremljenja prema višem, ali i ljudski strah od nepoznatog.
Nekoć je to bio bezgranično veliki svemir, a sada nepojmljivo mali virus. Eto, toliko smo krhki i nemoćni. I baš je “Space Oddity” bila prva skladba koja mi je pala na pamet kad sam na televiziji, suznih očiju dakako, odgledao snimke kapetana Toma Moorea koji je uoči stotog rođendana izvršio svoju grandioznu misiju.
Cilj mu je bio da po dvorištu kuće s hodalicom, jer je relativno nedavno slomio kuk, napravi sto krugova i time prikupi 1000 funti za radnike i radnice britanskog javnog zdravstva (NHS). Dok je kružio orbitom svog svemira cifra je rasla pa je taj veteran 2. svjetskog rata, koji vjerojatno ne može spoznati bespuća interneta, uspio “crowdfundingom” prikupiti 23 milijuna funti za borce NHS-a.
Volio bih ga upoznati s jednom gospođom koja svaki dan, uz hodalicu i u pratnji malene kujice koja pazi na svaki njezin korak, dolazi do centra njezinog svemira, Utrinskog placa. Oh, kakvo bi to krasno “pobratimstvo lica u svemiru” bilo.
No, nije poanta “svemirske šetnje” kapetana Toma u svoti prikupljenog novca, mada je lijepo da se prikupilo 23 milijuna umjesto predviđenih tisuću funti, koliko u samoj misiji.
Prvo, taj je veteran u njoj uporno ustrajao kao što je nekoć ustrajao u borbi protiv nacizma i pobjedi protiv Hitlera, samo što je razlog njegove misije sada bio koronavirus, a cilj prikupljanje novca za NHS. Drugo, kapetan Tom ukazao je ljudima da čovjek, dokle god diše, može imati snove. Njegovo dvorište za njega je postalo njegov “kozmos”, a kuća “letjelica” u koju se nakon “svemirske šetnje” uspješno vraćao da bi narednog dana činio isto.
Treće, kroz tih famoznih sto krugova po njegovom dvorištu sto puta smo upozoreni na važnost javnozdravstvenog sustava koji je kapitalizam toliko uništio da ga sada, kad se zbog korone ljudi tresu od straha i neizvjesne budućnosti, mora spašavati stari kapetan Tom.
Uz to, u njegovim orbitama reflektira se i pogubnost načina života koji smo vodili u “staroj normalnosti”, kad je svaka suša sjedala u avione budget-air kompanija ne bi li mislila da kroz “city breakove” upoznaje europske gradove ili u barovima Ibize i Zrća i loše ušminkanih centara Bratislave i Zagreba pije jeftinije nego u kvartovskom pubu, a mi bili sretni da ih ugostimo umjesto da stvaramo nešto vrijedno. Svijet nam se opravdano sveo na dvorište, ali rijetki u tome vide i čine nešto važno poput herojskog kapetana Toma.