U strahu svakoga dana, svake večeri, predan samoočuvanju od drugih koji brinu za sebe, zasljepljujuće savršenstvo koje boli više od ičega, izolacija” pa “kad biste samo vidjeli tu ljepotu, te stvari koje ne mogu ni opisati, to je moj sretan dobitak, izolacija”. To su neki od stihova koje je svojim zagrobnim glasom otpjevao Ian Curtis u pjesmi “Isolation” s albuma “Closer” njegove grupe Joy Division; snimljenog dva mjeseca prije, a objavljenog dva mjeseca nakon što se 18. svibnja 1980. objesio o kuhinjsku gredu u dobi od 23 godine.
Kako naslovnicu tog albuma krasi i fotografija jedne grobnice iz Genove, “Isolation” se doima kao da ju je uskrsli Curtis snimio prije tjedan-dva, a ne prije 40 godina kad je bio razdiran, evo nas i do “Love Will Tear Us Apart”, između vjernosti supruzi Deborah s kojom je već imao bebu i ljubavi spram belgijske novinarke Annik Honore.
To je pjesma o obuzdavanju od zaljubljenosti, no u prvom tjednu korona-izolacije ta nervozno-depresivna pjesma instantno mi je pala na pamet jer i sada je posrijedi susprezanje, ali od socijalnih kontakata svake vrste, radi smanjenja zaraze. Podsjetila me ova izolacija na rane 80-e i jer sam tada, ozlojeđen svijetom i izmučen neuzvraćenom tinejdžerskom ljubavlju, dobrovoljno odlazio u osamu, često baš uz “Closer” (1980) Joy Divisiona. Vani je znalo sve pupati, no ja bih radije ostajao u sobi i iznova preslušavao taj neopisivo čemeran, a istodobno tako krasan album.
Kasnije sam iskusio izolacije u bolnici i domu radi oporavka od operacija, a kako već dvadeset godina radim od kuće, osjećajući se i poput kakvog opata u klauzuri, ova koronaška osama uopće mi ne pada teško. Dapače, već mi je lijeno otići i prošetati psa ili skoknuti po cigarete i novine, a pošto smo na vrijeme nabavili nešto hrane i pića, ne moramo u naredna dva tjedna ni do trgovina ispred kojih me kolone podsjećaju na redove iz ranih 80-ih kad su ovdje vladale nestašice kave, deterdženta, banana...
Gastro-hitovi su mi cucina povera i rakije, sve je dobro dok nema gladi i žeđi i dok imamo vode i kanalizacije, struje i grijanja, a napokon imam i prigodu slušati albume po svom izboru, umjesto po dužnosti glazbenog kritičara. Mjuza mi je ponovo postala hobi pa me više izluđuje beskonačna mogućnost streaminga iz fotelje nego izolacija u stanu. Jednako su mi lako dostupni filmovi, serije, dokumentarci, news kanali i novine iz cijelog svijeta, na vrijeme sam posudio i pet knjiga iz knjižnice, a i na policama ih imam podosta.
Nedostaju mi kave i pive s frendovima, ali danas je ipak lakše nego ikada prije provoditi, kako je pokojni Boško Petrović znao reći, “splendid isolation”, a koju je on počeo prakticirati još ranih 90-ih premda je za glasovitim “stammtischom” u B.P. Clubu često bio okružen prijateljima.
Eto, već mi ide na živce i kad mi Ona, koja zbog korone također radi od kuće, uđe u sobu pa ako već ne mogu od Nje, doista nije loše odmoriti se od kapitalizma. I na neko vrijeme se osamiti, pogotovo ako spadate u rizičnu skupinu pa ne možete i ne smijete u bliskom kontaktu pomagati drugima poput zdravih BBB-a.
Na koncu, sve je u glavi, stoga i na ovu izolaciju zbog korone gledam kao na dobrobit. Toliko sam se saživio s “osamom” da će mi biti naporno vratiti se u “normalu”. #ostajemdoma, dakle, skroz mi je kul.
Odnosno bilo bi mi tako, samo da prokleti nedjeljni potres nije dokinuo snove i život te predivne curice iz Đorđićeve. Ako Boga ima, onda je “opsjednut bijesom koji dolazi iznutra”, kako nam je to Ian Curtis otpjevao u jednoj drugoj pjesmi s albuma “Closer”, po imenu “Decades”, a u kojoj stoje i stihovi “procesija prolazi, povici su utihnuli, vječna hvala i slava voljenima bez kojih smo ostali”.