Jesenska dionica Zagreb Jazz Festivala nastavila se nedavnim koncertom uglednog američkog pijanista Freda Herscha, a sada i nastupom njujorškog blues gitarista i kantautora Erica Bibba koji već četrdesetak godina, ako ne i dulje, živi u Stockholmu. Upravo ta adresa Erica Bibba, a narav koncerta, potaknula me da nekolicini prijatelja po izlasku iz ugodno popunjenog kina SC kažem kako "Stockholm blues" i "Memphis blues" nisu isto te da bi se ovaj koncert mogao nazvati i "welfare state bluesom". Eric Bibb je blues izvođač koji ne bi trajno tavorio na sceni američkih roadhouse blues barova, no moguće je da bi u Americi barem neko vrijeme imao problema sa zdravstvenim osiguranjem, pa i rasizmom. Ili bi mu egzistencija bila teža nego u socijalno uređenoj Švedskoj koja ga je prigrlila. Naime, još i danas daleko je okrutniji život glazbenika u Americi, barem dok ne postanu popularni, što je Bibbu pošlo za rukom selidbom u Stockholm u kojem se posvetio predratnom i Delta bluesu, roots glazbi i folku pa sve do sveza s malijskom glazbom u kasnijoj fazi karijere.
Bibb je rođen 1951. godine u obitelji koja je bila snažno povezana s glazbom jer je njegov otac Leon bio cijenjeni pjevač u mjuziklima i teatrima, pa i na njujorškoj folk sceni, zbog čega je Ericu neke od prvih lekcija na gitari ranih 60-ih dao "kućni prijatelj" Bob Dylan. Ericov ujak, pak, bio je John Lewis iz Modern Jazz Quarteta i veliki prijatelj Boška Petrovića, koji je davno oženio jednu Zagrepčanku, pa bi se moglo reći da je Bibb i u Zagrebu "doma", što je u poslovično zabavnoj najavi istaknuo i voditelj Zagreb Jazz Festivala Dražen Kokanović. Ipak, trebalo je proći pola stoljeća karijere i četrdesetak albuma da Bibb, kojeg sam "otkrio" 1997. godine, napokon stigne u Zagreb. Kasnih 90-ih mislio sam da prije albuma "Good Stuff" (1997.) Bibb ništa nije ni snimio jer je internet ovdje još bio u povojima.
Tridesetak godina nakon tog "otkrića" Bibb mi se na koncertu u kinu SC ukazao onakvim kakvim sam i očekivao. Uz švedskog električnog gitarista Staffana Astnera i engleskog basista Glenna Scotta, Bibb se predstavio kao stilist meke ruke na akustičnim gitarama, cizeliran i pedantan. Izgleda bitno mlađe, a tako i svira i pjeva. Tek tu i tamo zalazio bi u prljavije vode Delta bluesa, ali je češće nudio znatno lakše blues pjesme, pa čak i, za moj ukus, pomalo konfekcijske, uključujući i jednu o sretnom braku, što je u bluesu gotovo netaknuta tema, da ne kažem "zabranjeno voće", jer tko bi uopće pomislio da bluesman može biti sretno oženjen. A Bibb je baš to, sretno oženjen, pa se pri koncu koncerta zvonkim "folky" glasom ukazala i njegova supruga Ulrike Bibb, nalik laponskoj bakici. Slatko.
Dakle, bilo je za svakog ponešto, ali i premalo pravog bluesa, reklo bi se. Bibb jest koncert otvorio starim bluesom "Goin’ Down Slow" (1941.) St. Louis Jimmyja Odena pa nastavio s još starijima "Alabama Bound" i "Bring me A Little Water Sylvie" Lead Bellyja, no bilo je to bliže stilizacijama Roberta Craya ili Keb‘ Moa ili Taj Mahala nego izvornicima. Malo kasnije "Silver Spoon" mu je poslužila da opiše svoj blues put od New Yorka do Stockholma kroz minule godine, no čak je i tradicional "Goin’ Down The Road Feeling Bad" zvučao manje teško od onoga što sugerira naslov.
Zauzvrat, tko je čitao knjige o bluesu, naročito "Escaping The Delta: Robert Johnson and the Invention of the Blues" Eliyaha Walda, mogao je naučiti da blues nije uvijek i samo glazba o teškom životu, još težem crnčenju i još crnjim sudbama kletim. Ima u bluesu i oko bluesa i puno zabave, a valja reći i da su prvi bluesmani željeli biti gradski kicoši, a ne zanavijek ostati siromašni berači pamuka s akustičnom gitarom od tri dolara koji, e da bi bili autentični, ne bi smjeli svirati nigdje osim u barakama Mississippija. No ovo je više "Armani" i "fine dining" nego pravi prljavi i uzbudljivi blues.
Ovo je blues elegantnog gitarista i kantautora melodioznog i sofisticiranog glasa koji je New York zamijenio Stockholmom u kojem se sretno oženio. Priča je to nalik onoj ujaka mu Johna Lewisa, samo što Lewis nije ostao u Zagrebu, kao Bibb s Ulrike u Stockholmu, nego se sa zagrebačkom suprugom vratio u New York. Ipak, Bibbove skladbe uživo i na albumima četo su previše "light" ili "soft", daleko od "žestokih momaka" bluesa poput Howlin’ Wolfa, Muddyja Watersa, Johna Leeja Hookera i R.L. Burnsidea. Bibb je danas više švedski gospodin nego iskonski crnački bluesman pa tako i izvodi blues. Povremeno sam se osjećao kao da sam negdje na nekom "blues partyju" za bogate Šveđane. Terasa na Baltiku, ako razumijete što želim reći. U drugom dijelu fakat je bilo "konfekcije".
Ipak, Bibb ne zaboravlja one koji nemaju državu, krov nad glavom, dovoljno hrane i vode - jasno je da je mislio na Palestince. Stoga je završnica koncerta s gospelovskim skladbama "Send Us Brighter Days", "Needed Time" i "In My father’s House", kojima je doprinijela Ulrike, bila primjerena. Neka nam je Bog od pomoći, čak i onima koji u Boga ne vjeruju jer, kako davno otpjevaše Hank Williams, "I‘ll Never Get Out Of This World Alive", ali to je već priča o country glazbi kao bluesu bijelog čovjeka.
ERIC BIBB
Zagreb Jazz Festival
Kino SC, 21. 10. 2025.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....