Uspješan velški indie-rock sastav Super Furry Animals već duže vrijeme hibernira, ali ne i njegov lider Gruff Rhys koji je “odobrio” naziv albuma “Iechyd Da” Billa Rydera-Jonesa. I ranije je Gruff bio sklon konceptualnim djelima poput “Hotela Shampoo” (inspiriranog bočicama šampona po hotelima u kojima je odsjedao) ili “American Interiora” (prema legendi o nekom velškom princu koji je navodno otkrio Ameriku još 1170. godine).
“Babelsberg” iz 2018. donio je priču o tornju kojim bi se čovječanstvo uspelo do raja, no zbog kojeg završava u paklu. Orkestracije 72-članog BBC National Orchestra Of Wales dale su auru rajskog baroque-popa u rangu Burta Bacharacha, a sad se Gruff na albumu “Sadness Sets Me Free” djelomice referira i na stilistiku Lee Hazlewooda i Jarvisa Cockera. Premda relativno kompleksno djelo na kojem ćete čuti i soul 70-ih, tropicaliju, francusku šansonu i razne druge stilove i njihove hibride, Gruffu je trebalo samo tri dana snimanja u Parizu da ga zgotovi, onako kako se to u pop glazbi činilo nekada. Tematski je pak sve podređeno tome da se kroz puštanje da vas tuga na neko vrijeme preplavi domognete katarze i riješite briga što barem ovom slušatelju uz pjesme sa “Sadness Sets Me Free” uspijeva.
GRUFF RHYS
Sadness Sets Me Free
Rough Trade
žanr: baroque-pop
ocjena: 4