PIŠE A. DRAGAŠ

Posveta pionirima pop i rock kritike u Hrvatskoj: što dugujem Profesoru i Vrdi

Darko Glavan i Dražen Vrdoljak
 Tomislav Janković
Bardovima domaće rock kritike, Glavanu i Vrdoljaku, posthumno će 4. veljače biti dodijeljene Rock & Off nagrade za životno djelo

U efektnom press materijalu u povodu dodjele hrvatske novinarske glazbene nagrade Rock & Off za životno djelo piše kako su "nekad, u vrijeme fiksnih telefona, papirnatih magazina i dopuštenog pušenja, za otkrivanje nove glazbe i uzbudljivih bendova služili tzv. ljudi - novinari" poput Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka. Utemeljitelja ovdašnje rock kritike kojima "ste vjerovali na riječ, kao što danas vjerujete Googleu i Wikipediji".

Kritičara koji su "ostali djetinje znatiželjni i predani svom poslanju" da bi na "ove prostore, kao radnici nekog kulturnog dalekovoda, doveli prvo rock, pa punk, pa novi val, pa sve ono što je taj val sa sobom povukao kasnije". Vjerovali ste im "jer su bili poput vas, pričali vašim jezikom, voljeli iste bendove, plovili istim brazdama". Ispravno je konstatirano i kako su Glavan i Vrdoljak koristili novinske stupce i retke da lica s omota ploča i s koncertnih pozornica predstave mainstreamu", ali i da nisu "samo pisali tekstove i knjige, snimali radijske emisije, uređivali izdanja i osnivali glazbene nagrade" nego bili i "rock pedagozi i instruktori dobrog ukusa" koji su "rock kulturu učinili dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, ‘elitnim’ glazbenim žanrovima" dočim "sada imate TikTok i YouTube".

Savršeno zatvoren krug

Vrijeme je dakle posve dalo za pravo Glavanu i Vrdoljaku iako im je "jedan kolega na samom početku bavljenja glazbenim novinarstvom napomenuo kako 'oni koji kupuju ploče ne čitaju vaše kritike, a oni koji čitaju kritike ne kupuju ploče'". Mnogo puta sam se kao glazbeni kritičar osjećao slično, no tada bih se prisjetio koliko su mi kao klincu značili Glavanovi novinski tekstovi i Draženove radijske emisije.

Dakle, čitao sam i slušao kritike, ali i kupovao ploče, a Darka i Dražena poimao uzorima u poslu koji sam s navršenih četrnaest jedino želio obavljati, a koji i četrdeset godina kasnije obavljam, sad već gotovo jednako dugo koliko su taj posao i oni obavljali. Imao sam sreću, zadovoljstvo i čast da su mi obojica, naročito Darko, od uzora postali kolege, a potom i prijatelji.

U velikoj mjeri baš njima mogu zahvaliti što posljednjih dvadeset godina živim od zanimanja zvanog glazbeni kritičar, baš kao što sam deset godina živio od posla zvanog urednik diskografskih izdanja u kojem mi je uzor, potom kolega i prijatelj bio Siniša Škarica, a slično mogu reći i za Igora Vidmara kad je posrijedi organizacija koncerata te za Veljka Despota kao urednika licence u Jugotonu.

Krug se time za mene savršeno zatvorio, osim što su i Darko i Dražen otišli prokleto prerano pa mi već godinama jako nedostaju kao ljudi s kojima sam uživao razgovarati o glazbi, družiti se, zabavljati i putovati. Zbog odnosa koji sam imao s Glavanom i Vrdoljakom tijekom posljednjih dvadeset godina njihova života, ali i ne samo zbog toga, ovaj tekst pišem posve osobno, ponovo se uživljavajući u ulogu koju sam spram njih dvojice imao kao tinejdžer, od konca 70-ih do kasnih 80-ih. Želim dočarati onima koji to nisu iskusili što su meni i mnogim drugima Glavan i Vrdoljak značili prije nego što su mi postali kolege po peru i mikrofonu. U vremenu u kojem je glazba bila teže dostupna i skuplja nego danas, ali smo se zato njome bavili dublje i ozbiljnije.

S obzirom na to da je kasnih 70-ih pisanje za Slobodnu Dalmaciju, Vjesnik, Večernji list, Nedjeljnu Dalmaciju, Telegram, Oko, Studio i VUS definitivno zamijenio Radio Zagrebom na koji dolazi već ranih 70-ih, Dražen mi je više ostao u sjećanju kao autor sjajnih radijskih emisija, jedan od onih zbog kojih bih doma snimao "Po vašem izboru" prije negoli bih krenuo u školu ili je u njoj poskrivećki na malom tranzistoru slušao da čujem koji album predstavlja. Ili čekao da u nedjelju navečer, ako se ne varam, krene njegova "S domaće pop i rock scene", u koju su se javljali i drugi glazbeni kritičari i protagonisti tadašnje glazbene scene.

Sjećanja su varljiva, no Dražena prvenstveno pamtim kao radijskog čovjeka od kojeg sam mogao naučiti kako se slaže radijska emisija, kako i o čemu govoriti u mikrofon, ležerno i staloženo, a opet poletno i vrckavo, no uvijek pripremljeno i informativno, poučno i zanimljivo. Imao je perfektan osjećaj za javne nastupe, bio poznanik i prijatelj niza domaćih i inozemnih pop i rock zvijezda, rado viđen gost u mnogim klubovima, diskografskim kućama i na festivalima diljem svijeta. Često su mu prigovarali da favorizira stranu glazbu, no baš je od Dražena valjalo učiti kako i zašto primjenjivati jednake aršine u valoriziranju domaće i inozemne glazbe, kako konstruirati i koncipirati kritiku, a na koncu je bio idejni začetnik hrvatske diskografske nagrade "Porin".

Susret u Kulušiću

Pamtim i njegovu televizijsku emisiju "Prozor", kao i najave koncerata u Kulušiću i Lapidariju, u kojima je bio voditelj ili barem jedan od voditelja klupskih koncertnih programa, a surađivao je i na Jazz Fairu, Muzičkom bijenalu, YURM-u, producirao prvi album Buldožera, radio s Filmom i Plavom travom zaborava. Pamtim i da smo se upoznali baš u Kulušiću, on kao iskusni bard glazbene kritike, ja kao početnik u tom poslu, a koliki je erudit i strastven glazbeni pisac bio, svjedoči i knjiga "Moje brazde" (2008) s tekstovima koje je ispisao za niz kompilacija, antologija i box-setova uglavnom zvijezda domaće zabavne glazbe.

Bio je perfekcionist, ali i iznimno duhovit čovjek sklon peckavom humoru koji je znao podnijeti i šalu na svoj račun. Obožavao je fotografirati, pa tako i moju malenkost kako u boksericama zblenuto stoji nad krevetom koji je pod težinom te malenkosti pukao u jednom apartmanu pored Cannesa. Poslije je te fotke radosno, ali ne i pakosno dijelio po B. P. Clubu. Obožavao je blues i jazz, rado sam se zarazio i njegovom ljubavlju spram countryja, a zabavljala me činjenica da je i Vrda, poput mene kasnije, studirao ekonomiju.

Vraćeni dug

Kako sam maštao o tome da poput Dražena jednog dana imam neku svoju emisiju na radiju, da bih na koncu neko vrijeme uređivao "Po vašem izboru" ponedjeljkom, tako sam maštao i o tome da jednog dana pišem o glazbi za novine i magazine po uzoru na Darka Glavana. Njegov "Rock rakurs" u Studiju iščekivao sam iz tjedna u tjedan, ne samo kao vodič kroz nova izdanja nego i kao vrhunsku kolumnu i tečaj iz pisanja o rock i pop glazbi, a to vrijedi i za njegove tekstove iz Poleta i Starta. Obožavao je pisati o rocku, koji je dubinski poznavao i to činio više desetljeća, zaključno u Večernjem listu (s Denisom Leskovarom) i Globusu (baš s Draženom), kao i (umjetnički) strip koji je ovdje jednako strastveno promovirao.

Zavidno sam slušao kad mi je pričao kako se nekada za intervju s Iggyjem Popom ili Louom Reedom moglo dobiti tri prosječne mjesečne plaće tadašnjeg socijalizma, kako je bio s Joeom Strummerom u Münchenu, obožavao dolaziti listati njegovu zbirku ploča, knjiga i magazina, a i brojne smo noći proveli u razgovorima o mnogim bendovima. Kad mi je tijekom jedne takve vožnje s nekog koncerta iz Austrije ili Italije, ne sjećam se više, rekao da mi je zahvalan što sam mu otkrio mnogo glazbe koju možda ne bi počeo slušati da se nije družio sa mnom, stekao sam utisak da sam "profesoru", kako smo od milja zvali našeg Darkeca, vratio "dug" koji sam mu kao "učenik" bio dužan vratiti.

Premda je stasao na rocku 60-ih, obožavajući The Doorse, koje je smatrao najboljim bendom svih vremena, a potajno bio i zaljubljen u Emmylou Harris, imao je njuh i za punk i novi val te na temelju tekstova iz Poleta ukoričio jednu od prvih knjiga na svijetu o punku. "PUNK" u izdanju Džuboksa iz 1980. godine, genijalno podnaslovljen "Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike", bio je moja biblija i pouzdani vodič kroz taj segment rocka u koji sam upao u jesen 1979. godine, malo prije trinaestog rođendana. Glavan je nadahnutim i stručnim pisanjem, a nije u tome odmogla ni diploma povjesničara umjetnosti, rock ovdje uspio uvrstiti u kulturu, braniti ga pred tadašnjim komunističkim aparatčicima, kategorizirati i vrednovati ga kao suvremenu umjetnost.

Zahvaljujući Darku i Draženu, koji su zajedno napisali i biografiju "Ništa mudro" Bijelog dugmeta te otvorili prostor u medijima za profesionalnu i plaćenu glazbenu kritiku, dobio sam kao klinac pravovremeni uvid u svijet popularne glazbe, a kasnije i mogućnost da živim od zanimanja koje me jedino zanimalo raditi u životu.

Pisati o glazbi za novine, voditi autorske radijske emisije, izdavati ploče, organizirati koncerte. Oni su bili naš "prozor" u svijet popularne glazbe i pouzdani "rakurs" sagledavanja tog, ali i ne samo tog svijeta, "a sada za to imate Tik Tok i YouTube".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. prosinac 2021 20:30