CABARET VOLTAIRE

Povratak Richarda H. Kirka: Nakon četvrt stoljeća novi album šefildskog pionira elektronike

Album jedinog preostalog člana i osnivača Cabaret Voltairea perfektan je soundtrack ove pandemijske i apokaliptične godine

Cajke ili tehno", upitao je taksist nadarenog kolegu reportera Vida Barića kad se za Jutarnji zaputio u misiju razotkrivanja ilegalnih noćnih klubova. Mladi Vid junački je odradio novinarski zadatak da bi nam predočio kakve su to tajne špelunke pandemijskog Zagreba.

Junački, jer da je meni taksist postavio isto pitanje, rekao bih mu "hvala, onda ništa, vraćam se doma". Ni u starom normalnom ne bih se zaputio u takve klubove jer narodnjake ne mogu slušati ni u najpijanijem stanju, a i ono što se danas prodaje pod techno pretvoreno je u bljutavu EDM i srodnu glazbenu kulisu klubova kakve bi tijekom 80-ih pankeri, darkeri i rokeri nazivali šminkerskima.   

Punk drugim sredstvima

Nekoć disco, danas cajke, nije šija nego vrat, a što se tiče techna, ali onog pravog, na pamet mi pao Cabaret Voltaire, sastav iz Sheffielda koji je kasnih 70-ih i ranih 80-ih bio "jedan od najvažnijih i najutjecajnijih sastava industrial i electronic glazbe" (allmusic). Ime su si 1973. godine nadjenuli po noćnom klubu iz Züricha, "centrale" dadaističkog pokreta iz doba Prvog svjetskog rata, a prvi ugovor potpisali 1978. za Rough Trade, tada meku britanskog post-punka.

Često su dijelili pozornicu s Joy Division, a punk publiku, pa tako i mene, zainteresirali za elektronsku glazbu koja je zapravo bila punk, samo izražena drugim sredstvima; ritam-mašinama, primitivnim sintisajzerima, rezuckanjem magnetofonskih traka, pokojim uletom električne gitare i vokalima u funkciji izražavanja programatskih poruka ili citata iz raznih (političkih) govora.

Kasnijim koketiranjem s funk i drugim plesnim ritmovima, Cabaret Voltaire utirali su put technu, ali onakvom koji odavno više nema veze s profanim pitanjem "cajke ili tehno" zagrebačkog taksista i otužnom ponudom zagrebačkih (ilegalnih) klubova. Garantiram da bi većina današnje "tehno" publike rukama poklopila uši da ju se izloži poput uzavrelog afalta abrazivnim i gustim, žiletski oštrim, klaustrofobičnim i jezovitim snimkama s albuma "Mix-Up" (1979), "The Voice Of America" (1980), "Red Mecca" (1981) ili "2x45" (1982) koje sam nekako negdje uspio nabaviti ranih 80-ih.

Pitanje je bi li ta ista publika provarila i najplesnije skladbe s albuma "The Crackdown" (1983) ili "Micro-Phonies" (1984) ili s "The Covenant, The Sword And The Arm Of The Lord" (1985) i "Code" (1987) koje su se tada vrtjele i na gramofonima nedavno upokojene Jabuke. To je bio onaj mitski "dark dance" i avangardni spoj electra, industriala i post-punka. Ironija sudbine je da naslovi starih snimaka Cabaret Voltairea poput "Spread The Virus", "Silent Command", "No Escape" (obrada stare 60's psych-punk pjesme The Seedsa), "Kneel To The Boss", "A Touch Of Evil", "Breathe Deep", "Protection" ili "Black Mask" zvuče kao da su smišljeni ove godine.

Nečemu sličnom se na prvom albumu Cabaret Voltairea nakon četvrt stoljeća duge diskografske stanke vraća jedini preostali član i osnivač tog benda Richard H. Kirk, distopija kakvu smo nalazili u njihovim snimkama iz 80-ih sada je tu, a "Shadow Of Fear", snimljen prošle, perfektan je soundtrack pandemijske i apokaliptične 2020. godine. Premda djelo samo Kirka, "Shadow of Fear" je pravi album Cabaret Voltairea čije prve četiri skladbe već isporučuju bjesomučne plesne ritmove, no čujna je i spona s ranim izdanjima tog sastava s konca 70-ih i početka 80-ih godina.

Staro oruđe

Preostale četiri skladbe više su na tragu izdanja Cabaret Voltairea iz druge polovice 80-ih, prožete ritmovima koji spajaju motoričnost Krautrocka i post-punka s progresivnim zasadama ranog techna i white-funka. Da je posrijedi tek podsjećanje na zlatne dane Cabaret Voltairea, "Shadow Of Fear" ne bi bio zanimljiv, no intrigantnost tog albuma - ostvarenog starim oruđem kakvim se mlađi "proizvođači" elektronske glazbe uglavnom ne znaju i ne žele služiti - leži u tome što Kirk zvuči jednako svježe kao prije četrdesetak godina i ponovo drugačije od konkurencije.

Njegova electro/industrial glazba i danas sadrži zvukove nekadašnjih šefildskih čeličana pa je sukladno tome "Shadow Of Fear" tvrd, težak i opor album, no zašto od glazbe tražiti samo laki užitak i puku zabavu? Uz to, novo Kirkovo djelo spada u vrh opusa Cabaret Voltairea i suvremene elektronske glazbe, a kroz mračnu atmosferu i skladbe poput "Be Free", "The Power (Of Their Knowledge)" i "What's Going On" izražava i zeitgeist pandemijske godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. prosinac 2020 11:23