Umro je čuveni kantautor i jedna od najvećih ikona talijanske ljevice

U malenom mjestu Pavana u toskansko-emilijanskim Apeninima preminuo je u četvrtak u 87. godini veliki talijanski kantautor i pisac Francesco Guccini. “Maestrone Guccini”, kako mu se tepalo u medijima, bio je važna talijanska kulturna figura posljednjih desetljeća prošlog, kao i nekoliko prvih u ovom stoljeću, a najznačajnije pjesme i albume snimio je tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Poznavatelji talijanske kantautorske scene često ga stavljaju uz bok Fabriziju De Andréu i Francescu De Gregoriju, koji zajedno čine trijumvirat najvećih bardova Apeninskog poluotoka. Guccini je bio pjesnik-pripovjedač, a njegove su pjesme često sadržavale velik broj stihova, često bez refrena i pamtljivih melodija, ali vrlo poetične i pune sadržaja razotkrivanog njegovim snažnim baritonom. Glazbeno je bio pod utjecajem svojih kantautorskih prethodnika na talijanskoj sceni, francuske šansone, jazza, kao i rane folk faze Boba Dylana.

Talijanski kantautor Lucio Dalla umro na turneji u Švicarskoj

Guccini je rođen u Modeni 14. lipnja 1940., proveo je rano djetinjstvo u Pavani, gdje su ga roditelji sakrili od rata, a kasnije će se preseliti u “crvenu Bolognu”. Bologna je grad poznat po crvenim krovovima zgrada, ali i po “crvenoj” političkoj orijentaciji brojnih njezinih stanovnika, a Guccini će postati idol upravo te “crvene Bologne”.

Bog je mrtav, ali će uskrsnuti

Glazbenu karijeru započeo je pisanjem pjesama za druge poznate glazbenike na talijanskoj sceni, a prijelomni trenutak dogodio se s pjesmom “Dio è morto (se Dio muore, è per tre giorni poi risorge)” – “Bog je mrtav (ako Bog umre, to je na tri dana, a zatim uskrsne)” – 1967., koju je prva snimila rock-grupa Nomadi. Pjesma je izražavala bunt mlade generacije koja odbacuje tradicionalne “mitove o domovini i herojima” i želi kreirati novi, bolji svijet kroz nenasilnu revoluciju.

Poznata Nietzscheova misao o smrti Boga u ovoj je pjesmi iskorištena kako bi se njome opisao svijet 20. stoljeća, u kojem je Bog umro uz “mitove o rasi” i “logore istrebljenja”, ali i uz “auto kupljen na rate”, koji je simbol poslijeratnog konzumerizma. Pjesma obećava da će Bog uskrsnuti u novom svijetu koji će izgraditi mladi idealisti. Zanimljivo je da je pjesmu talijanska državna radiotelevizija RAI smatrala bogohulnom i neko je vrijeme nije emitirala, ali Radio Vatikan ju je puštao, prepoznavši da njezina poruka nije napad na vjeru, nego moralna kritika društva.

“Folk beat No 1”, prvi od 18 studijskih albuma u karijeri, snimio je Guccini 1967. Pjesme s ovog albuma nosile su pečat utjecaja američke folk-tradicije. Među poznatijim pjesmama su ona o holokaustu, “Auschwitz”, i “Noi non ci saremo” (“Nas tu neće biti”), koja govori o ostacima svijeta nakon nuklearnog rata. Na drugom studijskom albumu “Due anni dopo” (“Dvije godine kasnije”) (1970.) pojavit će se balada “Primavera di Praga” (“Praško proljeće”), koja osuđuje sovjetsku invaziju na Čehoslovačku 1968., opisujući razočaranje češkog naroda, ali i neugašene nade u slobodnije društvo, a Guccini se kao ljevičar tu postavlja nasuprot nasilnoj dominaciji “nakaradno socijalističkog” SSSR-a.

Užarena lokomotiva se zabija u nepravdu

Guccinijeva pjesma “La locomotiva” iz 1972. postala je svojevrsnom anarhističkom himnom. Pjesma govori o istinitom događaju iz 1893., kada je muškarac, po zanimanju strojovođa, u okolici Bologne oteo lokomotivu vlaka i njome se vjerojatno namjeravao zabiti u vagon “prepun gospode” (kako kaže pjesma), ali je na kraju lokomotiva preusmjerena na slijepi kolosijek i on je jedini nastradao. U Guccinijevoj pjesmi oteta lokomotiva postala je simbol anarhističke vizije pobune protiv buržujskog društva i klasne nepravde, nezaustavljiva užarena mašina koja će se na kraju zaletjeti u svoj cilj i uništiti ga.

Iako je pjesma s vremenom stekla popularnost, a kasnije je postala klasik, mnogima se nije svidjelo poigravanje s idejom revolucionarnog nasilja u pjesničkim slikama mladog kantautora. Guccini je takvu perspektivu pokušao otkloniti u kasnijoj pjesmi “Libera nos domine” (1976.) (“Izbavi nas, Gospodine”), u kojoj osuđuje “lude jakobince i mučenike mržnje”, referirajući se, između ostalog, i na ljevičarske teroriste iz tadašnjih talijanskih “olovnih godina”, koje su obilovale nasilnim ispadima krajnje ljevice, kao i krajnje desnice. U pjesmi, koja strukturom podsjeća na molitvu, izražava i antiklerikalni stav, moleći Boga da nas oslobodi “svećenika svih vrsta” i “od svakog svetog spisa”.

Osim pjesme “La locomotiva”, album “Radici” (“Korijeni”) (1972.) sadržavao je niz drugih pjesama koje su postale klasici (“Piccola città”, “Il vecchio e il bambino”), pa ga se često uvrštava među najbolje u povijesti talijanske glazbe.

Jurica Pavičić u gradu koji mrzi turiste: ‘Stajao sam pred muralom koji mi poručuje - idi kući‘

Sličan uspjeh Guccini je postigao i s albumom “Via Paolo Fabbri 43” (1976.), na kojem se nalazi i njegov prilog borbi talijanske ljevice za legalizaciju pobačaja, pjesma “Piccola storia ignobile” (“Mala prljava priča”), koja suosjećanje s djevojkom koja je pobacila postiže kroz navođenje osuđujućih glasova društva koji je okružuju i stavljaju u izolaciju te prikazom tradicionalnog morala onih “koji ljubav vode isključivo iz obveze” i “brinu o onom što će ulica reći”.

Engleski jezik reže kao nož

Jedna od najboljih pjesama u bogatoj karijeri, “Amerigo” s istoimenog albuma (1978.), pripovijeda o Guccinijevu stricu koji kao mladić početkom 20. stoljeća odlazi iz Italije u Ameriku kako bi tamo radio u rudniku. Guccini u njoj predočava kontrast između slike koja je u popularnoj kulturi proizvedena o Americi (časopis Life, Pajo Patak, Hollywood) i one radničke Amerike koju je njegov stric upoznao (opijanje, prostitutke, težak rad, zvuk engleskog jezika koji mladog Talijana “reže kao nož”), a pjesma izražava ne samo razočaranje “praznim američkim mitom, dobivenim iz treće ruke”, kako se kaže u stihu, nego i životom uopće, koji gotovo svakog pojedinca vodi od idealizirane slike budućnosti do razočaranja sadašnjošću.

Bilo bi nepravedno Guccinija promatrati samo kao “angažiranog kantautora” jer je napisao i neke prekrasne ljubavne pjesme. Jedna od onih koje bi se mogle ‘ugurati‘ u tu kategoriju jest “Autogrill” (1983.) o susretu muškarca i žene na odmorištu na autocesti, koji se pretvara u kontemplaciju o neispunjenim životima i nerealiziranoj ljubavi.

Posljednji album s izvornim skladbama Guccini snima 2012. (“L’ultima Thule”), a kasnije snima samo još dva albuma s obradama tuđih pjesama. U kasnijoj fazi života prestaje nastupati na koncertima te se gotovo u potpunosti posvećuje pisanju kriminalističkih romana.

Guccini je bio dobitnik nagrade za kantautorstvo Premio Tenco, koja je dodijeljena i našem Arsenu Dediću. Osim kantautorskog rada bio je poznat i po scenarijima za stripove (između ostalog i za strip o Texu Willeru) i krimi-romanima koje je pisao u tandemu s Lorianom Macchiavellijem. Ovih dana mu u Italiji čak i ljuti politički protivnici poput premijerke Giorgie Meloni priznaju da vole njegove pjesme i da je bio gigantska stvaralačka pojava u talijanskoj kulturi.