Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, reper, tekstopisac, glazbeni producent, dobitnik nagrada Crni Mačak, Zlatna Koogla, Davorin, Porin, Rock&Off, mnogima omiljeno ime domaće scene bez obzira na preferirani glazbeni žanr... Iza sebe ima sedam vrlo uspješnih studijskih albuma, posljednji "Moćno" objavio je lani, a hitovi iz njegove radionice nižu se jedan za drugim - i tako već godinama. Stvarao je glazbu za filmove, radio sinkronizaciju crtanih filmova, surađivao na hip-hop mjuziklu "Prosjačka opera" za Tuzlanski teatar... Inspiracije i pogonskog goriva za daljnji rad definitivno mu ne manjka, a kako iz današnje perspektive gleda na svoju karijeru i gdje se vidi u budućnosti, otkrio nam je netom nakon objavljivanja novog, hvaljenog singla.
Nedavno ste predstavili spot za novi singl "Moj put". Na njemu ste okupili sjajnu ekipu - čime je svatko od suradnika ponaosob obogatio pjesmu i po čemu vam je ovo jedna od (naj)bitnijih u karijeri?
- Pjesmom sam htio podsjetiti sebe samoga na to koliko je kroz život važno biti zahvalan. To je vještina koju pokušavam trenirati svakodnevno, a nije lako biti zahvalan i vidjeti neku širu sliku u trenucima težine. Ovaj singl nastavak je pjesme ‘Put u plus‘ s istoimenog albuma otprije pet godina. Znati u trenutku minusa da je on tu zbog nekog plusa, koji možda još ne vidimo ili ga nismo svjesni, to je moć, možda i najbitniji alat za život, nije lako - ponavljam, masovni su to treninzi, ali nema drugog puta.
Pjesma mi je jako draga, osobna, potpuno sam zadovoljan dobivenim i zbog svega toga jedna mi je od najbitnijih u karijeri. Kooladeov beat takav je da izvlači tekst, čim sam ga napisao, znao sam da mi tu treba i Sky Wikluh. On sigurno zna o čemu pričam u toj pjesmi, što je svojom brzinom izrade, tekstom i muzičkim aranžmanom na tom dijelu samo potvrdio. Kad sam je poslušao, uz njegov doprinos, to je bila skroz nova pjesma s novim vrhuncem. Znao sam i da je to zadnja pjesma na albumu, pjesma s kojom ću ga zatvoriti, pa sam pomislio - zašto ne bih sad za totalni kraj imali neki izgovoreni tekst, nešto moćno. Rade Šerbedžija - on je taj lik, taj glas i ta osoba koja ima tu vibraciju u sebi. Zvao sam i hvala Bogu da je pristao jer nismo imali nikakvu alternativnu opciju. Onda smo krenuli u potragu za Radetovim tekstom, pisali smo, slali materijale jedan drugome, pokušavali i s tuđim tekstovima koje smo kopali okolo, ali ništa nije sjedalo kako treba. Onda je Rade rekao: ‘Edo, ja sam poslao pjesmu Miljenku Jergoviću i zamolio ga da nam napiše tekst‘. Hahaha! I neka je! Jer ja za to ne bih imao hrabrosti. Jergović je to brzo napravio i ‘pokosio‘ nas, time je pjesma još dodatno dobila na širini i emociji, to je bilo to!
Komentari na pjesmu su odlični - nevjerojatno je koliko intimnih i teških životnih detalja stane u svega četiri i pol minute! Ljudi često bježe od bolnih tema, kao da ne žele da ih one obilježe i definiraju... Kako vi stojite s time?
- U mojim albumima, od prvog do ovog zadnjeg, itekako su vidljive poteškoće s kojima sam se nosio, suočavanje sa strahovima, ali i veselje na nekoliko pjesama na svakom albumu. Nikad nisam imao problema s tim, niti u jednom trenutku od početka karijere. Pjesme ‘Nemoj se bojat‘, recitacije s prvog albuma, ‘Sevdah o rodama‘, da sad ne nabrajam, pune su težine, iskrenosti i suočavanja. Pa ‘No sikiriki‘, mislim da je to otvoreni razgovor o tjeskobi i depresiji, pjesma je 2004. bila čak i hitić! Na aktualnom albumu imam pjesmu ‘Sunce‘, koja je meni osobno prilično intimna. Mislim da svaki autor to radi, bez obzira na to je li riječ o glazbi, književnosti, filmu, slikarstvu, to je smisao našeg posla, zato umjetnost i izražavanje i jesu zanimljivi jer ne postoje dva ista djela, svatko od nas ima drugačiji kist i pogled na svijet kroz iskustva koja nas svakodnevno formiraju... Da skratim - unosiš sebe u određenom postotku u sve što radiš.
Jeste li čovjek koji prašta?
- Učim, opraštam, kao i sa svime, to su svakodnevne i cjeloživotne lekcije. Zlopamćenjem, gomilanjem ljutnje samo štetim sebi i okolini, to je doslovce prljanje organizma, uma, svega. To svi osjete i znaju, lako je to izgovoriti, a malo teže sprovesti u djelo, što opet ovisi od osobe do osobe. Postoji podosta meditacija, različitih tehnika koje su dobre za to, nekad ide brzo, ponekad se vrati pa ‘počistim‘ opet, this is the way...
S obzirom na spektar emocija koje dijelite sa svojom publikom, očito je da niste jedan od onih muškaraca koji se boje/srame (za)plakati... Što mislite, zašto nam je i dalje tako teško prihvatiti sve emocije - i pozitivne i negativne - kao neizostavan dio života?
- Okolina gazi i ne prašta, učeni smo da moramo biti isti, naučeni na neke norme i čim si malo izvan tih okvira, drukčiji si, ako si drukčiji, onda si i kriv, tako da okolina i ne mora krenuti s napadom na tebe, ti ćeš nekad po automatizmu to i sam napraviti. Mislim da smo krivo naučeni u startu, sama ta podjela na dobre i loše emocije uzrokuje najviše problema - jer emocije su emocije, nema dobrih i loših, tu su s razlogom, naše su i postoje zbog nas. Nažalost, emotivni ljudi prikazuju se kao slabi, to više nije samo nepoželjna odlika muškaraca, nego i žena, bolje je sve staviti pod tepih i ako treba - glumiti. Gluma je, izgleda, dobrodošla u svakodnevnom životu, laž i privid, o svemu tome dosta pričam u svojim pjesmama, smaram ljude.
Jesu li vam pisanje i glazba kroz odrastanje, pogotovo u izbjegličkim danima, bili svojevrstan bijeg od ratne stvarnosti i svega što je ona nosila sa sobom?
- Pisanje mi je puno pomoglo. Pisao sam i godinama prije nego što sam u srednjoj školi radove pokazao pojedinim prijateljima. Sam taj ritual, kad si sam s olovkom i puštaš misli da idu svojim tokom, razgovor sa samim sobom, istresanje svega na papir, sve je to dobar poluterapeutski trening. Ohrabrili su me frendovi koji bi pročitali pokoju pjesmu, a usmjeravali su me i inspirirali svi koje sam kao tinejdžer slušao, novovalni izvođači, rokeri, pokoji reper, stranci, domaći. Mislim da je najbolji način slušanje i čitanje ljudi koji rade nešto što ti se sviđa.
Brčko, Zagreb ili Tel Aviv - gdje se osjećate kao kod kuće i zašto? Što vam je najdraže, a što najmrskije kod svakog od ovih gradova? Jeste li i dalje podstanar u Zagrebu?
- Najbolje se osjećam u Zagrebu, tu sam proveo veliku većinu života, tinejdžerske dane, školu, skoro čitavu karijeru, zadnjih sedam godina opet sam ovdje s obitelji i dalje sam podstanar. Zagreb je na odličnom geografskom položaju, vrlo brzo si u Sloveniji, Bosni, Austriji, na moru, na planini, klima je odlična, proljeće je najbolje, jako puno pitome prirode, voda je dobra i ima je, Sljeme, Sava, parkovi, tržnice su odlične, gastronomija sve bolja, nije prevelik niti premali grad, taman je. Prilično je skupo, nekretnine su nerealno skupe, možemo sad o plusevima i minusima na nekoliko stranica...
S druge strane, Brčko je moj rodni grad, često idem tamo, posjetim obitelj i nekoliko prijatelja, tamo je Sava nevjerojatna, grad ima veliki potencijal, ali već dosta dugo prisutan je, nažalost, trend iseljavanja, sve oživi kad je ljeto i kad se dijaspora zaleti na ‘punjenje baterija‘. Zagreb je, za razliku od toga, najprazniji ljeti, nema gužve i zato volim biti tu kad je ljeto.
A Tel Aviv - nedavno smo, nakon četiri godine, otišli ondje posjetiti obitelji i prijatelje, u tom gradu proveo sam četiri vrlo zanimljive godine života, klima je odlična cijelo vrijeme, ljudi su bučni i topli, grad je jako razvijen i ima nevjerojatnu ponudu, ali ujedno je i jedan od najskupljih za život. Iznimno je skupo, mjesečni troškovi života previsoki su... Osim toga, cijelo vrijeme vlada neka napetost, svako malo desi se neko sranje, stres, strah, sukobi, podjele... Koktel kakav malo gdje možeš vidjeti i doživjeti.
Sjećate li se svoje prve gaže, kako je to izgledalo? U ‘Mom putu‘ spominjete i prazan Kset, ali i na tome ste zahvalni - koja su vam najluđa/najupečatljivija iskustva s mnogobrojnih koncerata koje ste dosad odradili?
- Da, prvi nastup bio je u Tuzli u klubu Palma, bio sam član legendarnog benda Defence, Moonja i ja bili smo vokali, možda 50 ljudi, žestoki rifovi i repanje, mislim da je to bilo ‘98. Trema, znoj, prekrasno iskustvo. U karijeri sam imao dosta koncerata na kojima ću biti zahvalan do kraja života, jedinstvenih iskustava. Imali smo jednom koncerte u New Yorku, St. Louisu, Torontu, pa nakon dva tri dana Jelah kod Doboja, hahaha! Zagreb, velika dvorana Doma sportova 2004. godine, s Oliverom Mlakarom koji je predstavio mene i bend, koncert u Splitu za maškare jedne godine kad nam je došlo 20 ljudi, svirao sam s bendom skoro dva sata za tu ekipu, na kraju smo svi bili na bini. Prvi FMJAM partyji u Tuzli, prvi nastupi u Sarajevu, Beogradu, Skopju, nastup na ulici u Mostaru, Lazareti u Dubrovniku, prošle godine bilo je nevjerojatno na OK festu, u Podgorici sam jednom nakon koncerta izašao van i repao pola sata a cappella za ekipu koja nije mogla ući u klub, pa nastup u nekom narodnjačkom klubu u Berlinu kad nas je gazda nakon pola sata zamolio da završimo jer ‘nije to to‘. Hahaha!
Plaše li vas politička previranja u BiH, Europi, ali i svijetu općenito, jačanje nacionalizma, izbjeglička kriza i netrpeljivost prema migrantima? I sami ste bježali od rata, a svijet kao da stalno ponavlja iste pogreške iz povijesti, umjesto da na njima uči...
- Naravno da me brine sve to što si nabrojala, o tome ponešto kažem i u pjesmama... Uz to, kroz sve ove godine konstantno me brinu i klimatske promjene, porast temperatura i da ti ne nabrajam, mislim da nemam ništa konstruktivno niti novo reći po tom pitanju, samo ponavljam k‘o papagaj. Sram me više govoriti i o tome kako ne uspijevamo kao društvo ili društva naučiti iz iskustava, kad se i sam često uhvatim kako zaboravljam nešto što sam već naučio stotinama puta, pa opet zapalim cigaretu, pojedem neko smeće, napravim ili kažem nešto što požalim iste minute... Sjebano je, ne preostaje nam ništa drugo nego imati više razumijevanja jedni za druge i pomagati jedni drugima.
Pratite li trendove u hip-hopu, sviđa li vam se trap koji je "eksplodirao" i trenutačno dominira regijom?
- Pratim koliko mogu, novi izvođači svakodnevno pristižu na scenu, svaki dan izleti nekoliko singlova. Trapa ima dobrog, ima i lošeg, kao što je bio slučaj i s mojom generacijom. Ne sviđa mi se što većina toga zvuči jako slično, iste su brzine, stilovi repanja, isti mix, tekstovi, fali mi više raznolikosti u svemu tome. Imam osjećaj da je jednolikost dobrodošla, a to je uvijek, gledajući na duže staze, loše za scenu. Scena se razvija samo i isključivo s osobenjacima, s ljudima koji ponude drukčiji pristup, zvuk, tekst, live nastup, nešto... S druge strane, sretan sam što noviji, mladi izvođači imaju svoje platforme, pametni su, ne čekaju da se stvore neki uvjeti, nego ih sami stvaraju, regionalno su dobro povezani, festivali tipa Drito savršeni su poligoni za sve novije repere, da dobiju vjetar u leđa od publike koja ih razumije i želi. To je možda i najbitnija stvar za novog izvođača, scena nikad nije bila razvijenija, nikad od nastanka hip-hopa nije bilo toliko ljudi na sceni i toliko publike za hip-hop...
Koji je, po vašem mišljenju, recept za stvaranje uspješnog zvuka i stila koji će izdržati test vremena?
- Radi ono što ti je dobro, što je tebi super, zbog čega se naježiš ili ti se stvori osmijeh na licu, pjesme koje ćeš pustiti sebi iz gušta pet puta zaredom, pa sutradan opet. Ne postoji recept za uspjeh. Uspjeh je ovaj proces i uživanje u procesu stvaranja.
Mnogi glazbenici kažu kako im je glazba svojevrsna terapija/katarza - doživljavate li je i vi tako? Što vam još u životu služi kao ispušni ventil u teškim situacijama?
- Pisanje, hodanje, trčanje, druženje s meni bitnim ljudima, Super Mario, meditiranje, probe na kojima se izmorim, izgalamim u mikrofon, hodanje, hodanje...
Vaš prvi album "Slušaj mater" ove godine slavi 21. rođendan. Koliko ste se promijenili i sazreli u tom razdoblju? Gdje se vidite za desetak godina? Kakve umirovljeničke dane si priželjkujete?
- Mislim da ću do kraja života imati neki sampler, synth, mikrofon i slušalice na kojima ću slagati kockice aranžmana neke glazbe, mijenjati kickove, snarove, snimati svoje ili rezati tuđe vokale. Ako i ne budem mogao fizički nastupati i ne bude koncerata, znam da će stvaranje nekog muzičkog sadržaja uvijek postojati. Isto je i s pisanjem, bilo čega, repa, poezije, romana, scenarija, recepata, uvijek ću nešto pisati. Nadam se da ću što duže biti glazbeno aktivan, jako mi je drago vidjeti veterane na bini koji su i dalje majstori, koji i dalje rade na sebi i stvaraju dobru glazbu, koji su koncertno i studijski aktivni, a imaju po 60 ili 70 godina. Nema, doduše, niti jednog repera, ali evo ti, KRS One ima 58 i uživo mi je bolji od velike većine repera od 20 i nešto, Eminem ima 50 i pogazi sve na bini...
Što se tiče mene otprije 21 godinu i mene sad, naravno da sam se promijenio, nemoguće je živjeti deset godina i ne promijeniti se, pogotovo 20 ili više. Osjetim koliko sam se promijenio u odnosu na lani, a kamoli ne na ovako duže periode.
Mora li, po vama, glazba uvijek biti društveno angažirana i biste li se povukli sa scene kad biste imali taj osjećaj da više nemate što reći publici?
- Glazba ne mora biti društveno angažirana, kad imaš potrebnu za angažiranošću, to onda samo izađe iz tebe, glupo je tjerati ljude na angažiranost, isto kao što je glupo biti angažiran samo ako je to trend ove godine. Povukao bih se sa scene kad me to više ne bi uveseljavalo niti ispunjavalo.
Kako balansirate karijeru s obiteljskim životom? Koji su vam najveći izazovi i strahovi kad je roditeljstvo u pitanju?
- Uspijevam, ovo je dosta fleksibilan posao, napravim jako puno posla s obzirom na to koliko manje vremena posvetim poslu. Konačno sam uspio pronaći prostoriju za studio i rad pa planiram povećati produktivnost idućih nekoliko godina. Dosad sam radio kod kuće, u pauzama kad me nitko ne treba ili kad svi spavaju. Posvećujem puno vremena djeci, istrenirao sam strpljenje, nisam baš neki s postavljanjem granica, ali trudim se, najbitnije mi je dati im pažnju, ljubav i smijeh.
Je li s godinama teže podnijeti užurbani tempo na turnejama, nespavanje i brojna putovanja, kako održavate formu? I planirate li uskoro neke koncerte?
- Meni su oduvijek dva koncerta za redom okej, ali tri dan za danom već su mi previše. Takav neki tempo o kojem ti pričaš realan mi je samo tijekom ljeta, za vrijeme festivala u regiji, tad se naradim i navozim naokolo. Sad mi je dosta lakše nego prije, jer prije sam se lošije i nezdravije hranio, cugalo se, dernečilo do ranog jutra... Danas sam puno discipliniraniji, ako se naspavam, sve mi je lako. Održavam formu hodanjem, tu i tamo trčim, vježbam. Nisam nikad imao turneje kakve imaju momci iz Dubioze Kolektiva ili Kultur Shocka, 25 koncerata u mjesec dana, manje-više svaki dan svirka i tako po nekoliko mjeseci. Nemam pojma kako oni to izdrže, ja im se divim, ali sigurno je u pitanju striktni i vojni režim... Uskoro sviram u Sarajevu, Banjoj Luci, Petrinji, Izoli, u Zagrebu sam 1. srpnja na festu Zmajevo, a ostatak ljeta bit ću posvuda u regiji.