Četiri tmasta zvona navještaju oluju koja se uz peti udar bata počinje valjati zlokobnim rifom električne gitare Angusa Younga, potom i srčanim otkucajima bas bubnja Phila Rudda, nakon kojih nadiru bas i ritam gitara Cliffa Williamsa i Malcolma Younga, preko kojih Brian Johnson para uši stihovima “I'm a rolling thunder, a pouring rain/I'm comin' on like a hurricane/My lightning's flashing across the sky/You're only young but you're gonna die/I won't take no prisoners, won't spare no lives/Nobody's putting up a fight/I got my bell, I'm gonna take you to hell/I'm gonna get you, Satan get you/Hell's bells”.
Bila je to misa zadušnica za pokojnog Bona Scotta, ali i najmoćnije i najnezaboravnije otvaranje jednog albuma u povijesti popularne glazbe, albuma koji se zamalo nije dogodio...