Kad nas je u travnju 2016. godine zauvijek napustio Prince, drugo pitanje - uz ono prvo, od čega je umro čovjek tako zavidne tjelesne kondicije za svoju dob - odnosilo se na njegovu neobjavljenu glazbenu ostavštinu.
Slutilo se i pretpostavljalo, pa i manje-više pouzdano znalo da je na njegovu imanju Paisley Park u Minnesoti ostao “zabunkeriran” niz snimaka koje je snimao u svom studiju, smještenom na spomenutom imanju, a pitanje je i koliko je u sklopu istog imanja “pohranjeno” koncertnih snimaka. Kako će se, kojim tempom i na koje sve načine rabiti Princeova dosad neobjavljena ostavština, dužnost je zaklade osnovane za korištenje njegove ranije objavljene, ali i neobjavljene glazbene ostavštine, vezano s time i kompanija NPG i Warner Bros, a od 2012. za američko tržište i Sony Music. Time dolazimo i do neizbježnih usporedbi s trojicom drugih “najslavnijih” pokojnika popularne glazbe - Hendrixom, Presleyjem i Jacksonom.
Hendrixova ostavština
Primjerice, karijera Jimija Hendrixa (1942. - 1970.) trajala je mnogo, mnogo kraće od Princeove, a ipak se i posljednjih godina pronašlo neobjavljenih ili prethodno nemušto uređenih snimaka od kojih se revizijom i restauracijom načinilo tri svrhovita i cjelovita albuma “Valleys Of Neptune” (2010.), “People, Hell And Angels” (2013.) i “Both Sides of The Sky” (2018.), usporediva s njegovim posthumnim izdanjima poput “The Cry of Love” (1971.) i “The Rainbow Bridge” (1971.) te “First Rays Of The new Rising Sun” (1997.). Ipak, bilo je i puno brljanja oko Hendrixove ostavštine, pa je neke njegove posthumne studijske i live albume, objavljene tijekom 70-ih i 80-ih godina, uputno zaobići.
No, ako se iz Hendrixove tek osam godina duge glazbene karijere, unutar koje je diskografska trajala manje od pet, posthumno iznašlo “štofa” za više od dvanaest studijskih i više od dvadeset pet live albuma u proteklih pola stoljeća, onda je doslovce nemoguće pretpostaviti kolika nas količina posthumnih studijskih i koncertnih albuma Princea očekuje.
I za koliko bi desetljeća mogla dostajati, a da pri tome ne spominjemo reizdanja ranije objavljenih djela, kompilacije itd.
Jedini istinski kralj
S druge strane, Michaela Jacksona (1958. - 2009.) se moglo nazivati “Kraljem popa”, no već je sada jasno da mimo njegovih ranije objavljenih albuma nije baš ostalo mnogo toga interesantog za objavu.
Za razliku od Princea, Jackson je relativno malo nastupao, a uz to nije bio kantautor niti je na svojem imanju ekstenzivno rabio studio.
Tako su od Jacksonove smrti objavljena samo dva, tržišno lukrativna posthumna albuma, “Michael” (2010.). uz čija su dosnimavanja ipak išle sumnje jesu li na nekim od pjesama uopće zabilježeni Michaelovi vokali. i “Xscape” (2014.) s tek osam skladbi, nastalih između 1983. i 2001. godine.
Ne vjerujem da će puno toga još izaći, a da nije bilo objavljeno za Jacksonova života, osim ako se njegov vokal iz otprije dobro poznatih pjesama neće “pakirati” uz nove glazbene matrice. Mogla bi i Lisa Marie Presley, jer ipak mu je jedno vrijeme bila supruga, otpjevati nešto i uz “Kralja popa”, kao što je nedavno učinila uz oca Elvisa Presleyja (1935. - 1977.), “Kralja rocka” u naslovnoj skladbi “nove” kompilacije gospel skladbi “Where No One Stands Alone” (2018.).
Kad smo već kod jedinog pravog “Kralja” u kraljevstvu popularne glazbe, Elvisova se ostavština objavljivanjem prije neobjavljenih studijskih i live snimaka te ekstenzivno prepakiravanje njegovih albuma i slaganje novih i novih kompilacija protegnula do toliko neslućenih granica da Elvis već desetljećima zarađuje bolje od mnogih živućih glazbenika.
Skladište blaga
U posljednje vrijeme njegov je vokal “garniran” i simfonijskim orkestrom na albumima “The Wonder Of You” (2016.), “Elvis Simphonique” (2017.) i “The Christmas With Elvis” (2017.) u režiji bivše supruge Priscille Presley, koja se naglo “prisjetila” da je Elvis obožavao klasičnu glazbu i navodno “pred televizorom i imitirao dirigente”; vjerojatno slično onome kad je poželio biti “tajni agent” FBI-a koji će kung fu potezima razbucati narkomafiju, o čemu govori i zabavni igrani film “Elvis & Nixon” (2016.) s Michaelom Shannonom i Kevinom Spaceyjem. Na stranu zafrkancija, Elvis je toliko mnogo snimao i nastupao da je i bez Priscillinih ekshibicija bilo moguće širiti njegovu, odavno već posthumnu diskografiju.
Time se s “Kralja” vraćamo na Princea jer slutim da bi se i u njegovu slučaju - pitanje je tek potencijalni interes publike - moglo činiti nešto slično, a prvi posthumni album enigmatičnog “vilenjaka” zaljubljenog u ljubičastu boju, “Piano And A Microphone 1983”, sjajan je početak jednog takvog niza.
Taj niz možda ćemo za koju godinu - proizlazi to iz naravi ovog izdanja - početi uspoređivati i s načinom korištenja ranije neobjavljene arhive još i danas živućih doajena poput Boba Dylana, Neila Younga i Brucea Springsteena, koji osobno i s velikim guštom za sebe i publiku pretražuju svoja “skladišta blaga” pa iz njih iznose “zagubljene dragulje”.
Nisam očekivao da bi prvi posthumni album Princea - s obzirom na fascinaciju bogatim instrumentarijem, stilski raznolikom produkcijom i električnom gitarom kao njegovim glavnim instrumentom među mnogima koje je znao svirati, mogao zvučati tako ogoljeno, ali “Piano And A Microphone 1983” doista nudi Princea u izdanju koje nije usporedivo ni sa čime iz njegove diskografske ostavštine nego tek s njegovom posljednjom, kratkom američko-australskom turnejom iz 2015. godine.
Kad je posrijedi pozornica, na taj se način - sam za glasovirom - odjavio od publike, a sada za istim instrumentom “uskrsava” na prvom posthumnom albumu, načinjenom od snimaka iz davne 1983. Tada je imao 25 godina i bio na prvom vrhuncu velike karijere, između retro futurističkog, multiplatinastog albuma “1999” (1982.) i dijamantnom nakladom ovjenčanog soundtrack albuma “Purple Rain” (1984.), koji je pratio zavidno uspješan istomeni film.
Devet zapisa, objavljenih na “Piano And A Microphone 1983”, dakle, seže u jedan od stelarnih trenutaka u Princeovoj karijeri, ali nam u njega nudi krajnje intiman uvid.
To nije onaj flambojantni i ekstravagantni, nego skromniji i jednostavniji Prince, koji kao da za sebe, zabarikadiran u svojem osobnom studiju, prebire crno-bijele tipke; skicirajući za klavirom buduće hitove poput “Purple Rain” i kasnije pjesme poput “Strange Relationship”, koja će se posve završena naći tek na dovstrukom hit-albumu “Sign O’ The Times” iz 1987. godine, obrade za svoju dušu poput “A Case Of You” Joni Mitchell s njezina legendarnog albuma “Blue” (1971.) i spiritualnog tradicionala “Mary Don’t You Weep”, čiji začetak seže sve do američkog Građanskog rata, te nekolicinu drugih skladbi poput “International Lover” s već objavljenog albuma “1999”.
Premda je jasno da su posrijedi demo snimke, šparne da šparnije ne mogu biti i k tome još za klavirom koji se ne smatra njegovim “prvim” instrumentom, fascinira koliko je Prince i u takvom izdanju (bio) ne samo zaigran, vrckav, maštovit nego i jak.
Pijanistička turneja
U tom, naizgled skromnom prebiranju tipki Prince nevjerojatnom lakoćom uvezuje funk i pop s bluesom, jazzom i rhythm & bluesom, otkrivajući koliko je rastao i stasao pod utjecajima Little Richarda, Fatsa Domina i Raya Charlesa. Znali smo to i prije, ali ni na jednom Princeovu izdanju do sada tu vezu nismo čuli tako jasno i izravno, intimno i ogoljeno.
I zato je taj i takav “Piano And A Microphone 1983”, koji seže u njegovo prvo zlatno razdoblje, sveden samo na glas i glasovir drugačiji od bilo kojeg njegova dosadašnjeg studijskog izdanja i nadovezan na njegovu posljednju, kratku “pijanističku” turneju - logičan, intrigantan i perfektan početak potrage i iskapanja blaga iz njegovih, vjerojatno velikih arhiva. Kako kvantumom tako i kvalitetom.