Raduje me ono što su, unatoč užasnom neukusu i groznoj nekulturi, uspjeli učiniti u Zagrebu. Sjajan koncert u rasprodanoj Tvornici kulture

Pišući prošlo ljeto o "Sonido Cosmico”, jednom od najboljih albuma 2023. godine, predložio sam da netko od ovdašnjih koncertnih organizatora u Zagreb dovede Hermanos Gutierrez uz sugestiju da, ako se to dogodi, na njihov koncert dođe barem pola one publike koja je pohodila Khruangbin na Šalati. I gle vraga, LAA je doveo Hermanos Gutierrez pa sam u subotu navečer radosno konstatirao kako su braća Alejandro i Estevan rasprodali Tvornicu kulture što je otprilike pola kapaciteta Šalate. Rekao bih i da su dobna struktura te profil posjetitelja koncerta Hermanos Gutierreza bili prilično slični dobnoj strukturi i profilu posjetitelja nastupa Khruangbina na Šalati u srpnju prošle godine. Usput, Hermanos Gutierrez neko su vrijeme i turirali s Khruangbin.

Još da barem pola od onih koji su došli na koncert Hermanos Gutierreza navrati i na neki od koncerata sisačkog psych-surf-rock rock sastava LHD (Lada, Hrvoje, Dinko iz The Bambi Molestersa), mojoj sreći zaista ne bi bilo kraja jer spomenuta tri sastava, ma koliko bilo razlike među njima, dijele i niz sličnosti. Najvažnija od njih je da su redom posrijedi instrumentalni rock bendovi visoke kvalitete, opijeni surf, spaghetti-western i psihodeličnom rock glazbom, pri čemu su i Khruangbin i Hermanos Gutierrez našli put do šire publike. To me zaista raduje, ali i čudi jer tko bi očekivao da će instrumentalistička rock glazba s istaknutom ulogom električne gitare postati iznova popularna kao prije više od 60 godina, odnosno u doba Shadowsa i srodnih instrumentalnih rock i surf sastava prije pojave Beatlesa.

Moguće je i da ovo što čine Hermanos Gutierrez funkcionira kao gitaristička lounge ili chill out glazba jer uz njih nije teško zamisliti kako se tijela lelujaju na nekoj plaži uz izmaglici Sunca, aerosola, piva i dima marihuane ili hašiša. Njihova glazba je i vrlo seksi pa se jedan mladi par do mene prepustio putenim užicima dok su Hermanos Gutierrez izvodili "Low Sun" ili neku drugu, jednako seksepilnu skladbu.

Da paradoks bude veći, Alejandro i Estevan Guterrez - po majci Ekvadorci, po državljanstvu Švicarci iz Züricha - na pozornici sjede i sviraju električne gitare uz nešto malo udaraljki koje Estevan provlači kroz loopove. Na pozornici su samo njih dvojica, kao nekoć Paco De Lucia, John McLaughlin i Al Di Meola od kojih potonji najesen dolazi u Čakovec. Naravno, razlika je u načinu sviranja, repertoaru i tome da Hermanos Gutierrez sviraju električne, a ne klasične akustične gitare, ali i u tim davnim nastupima spomenutog trija i ovom subotnjem koncertu Estevana i Alejandra nalazim sličnosti.

Hermanos Gutierrez

Sanja Matić/

Nešto je u tom “sondu cosmicu”, odnosno “kozmičkom zvuku” braće Gutierrez i uživo lako dovesti u svezu s nasljeđem Ry Coodera, a naročito s njegovim skladbama iz filmova poput “Paris, Texas”, kao i s glazbom Ennia Morriconea iz spaghetti-westerna Sergia Leonea što je Alejandro i naveo prije izvođenja skladbe “El bueno y el malo” koja i naslovom (“Dobar i zao”) asocira na glasoviti Leoneov film “Dobar, loš zao”. U šali kažem prijateljima da ni Ry Cooder možda više ne bi privukao toliko publike u Zagrebu koliko je to pošlo za rukom Hermanos Gutierrezima i Khruangbinu premda je jasno kao dan da je baš Cooder inspirirao ovakve sastave. Stoga me raduje ovo što su unatoč užasnom neukusu i groznoj nekulturi uspjeli učiniti Khruangbin na Šalati i Hermanos Gutierrez u Tvornici kulture. Dugo ću pamtiti njihove koncerte jer su zaista bili divni i sjajni.

E sad, kako ni Leone i Morricone nisu stigli iz Meksika ili Teksasa, tako ni Hermanos Gutierrez sa svojim čarobnim, hipnotičnim i kozmičkim spaghetti-western, psych-rock, Latin-rock i surf-rock instrumentalima ne dolaze iz tog dijela svijeta nego iz Švicarske. OK, majka im je Ekvadorka, no Estevan je istaknuo da njih najviše privlače Meksiko i pustinje premda su Ande otkud vuku porijeklo srodnije Alpama nego pustinji Sonora. A ja se kroz skladbe “Hijos del sol”, “Desert Medley”, “El desierto” i zaključnoj“El sol avenue” prije koju su izveli i predivnu “El camino de mi alma” (“Put moje duše”), uhvatim u razmišljanju kako svatko pati zbog onog što nema ili onog čemu teži.

Pa kako ja patim za Alpama jer i broj mojih eritrocita u zagrebačkoj ravnici odgovara broju eritrocita koji bih trebao imati da živim na 2000-3000 metara nadmorske visine, a i ne podnosim temperature iznad deset stupnjeva celzija, tako i Alejandro i Estevan, umjesto da uživaju u Alpama i jezeru na kojem leži Zürich, pate za pustinjama, kaktusima, pijeskom i Suncem koje prži i čegrtuše. No baš iz te čežnje i proizlazi tako čeznutljiva i melankolična glazba kakvu i uživo efektno, posvećeno i zanosno izvode Hermanos Gutierrez. Stoga sam se čak i ja, kao i dok sam slušao “Sonido Cosmico” i ranije albume braće Gutierrez, ponovo uhvatio kako beskrajno uživam u njihovim gitarističkim teksturama, sjetnim melodijama i nježnom ritmu surf-rocka, psych-rocka i cumbije, maštajući da s dopola popušenom cigarom i kaubojskim šeširom na glavi, bradat i znojan lagano kaskam u zalazak Sunca na konju zvanom Bronco premda u realnosti znojan i bradat samo po Zagrebu vozim bicikl koji se ne zove Bronco nego Norco.

Za kraj, ako je Dan Auerbach skužio Hermanos Gutierrez iz Züricha, zaista ću i njemu i mrskom mu konkurentu Jacku Whiteu poslati nove snimke LHD-a iz Siska, kad ih dovrše, s kratkom, ali jasnom porukom: “Gringosi, ne zajebavajte se sa mnom nego objavite album LHD da vas ne bih koltom po Nashvilleu ganjao”. Jer, da Auerbach nije prije tri godine objavio album “El Bueno Y El Mal”, a potom i “Sonido Cosmico”, možda Hermanos Gutierrez, unatoč kvaliteti, ne bi doprli bitno dalje od svirki po trgovima Züricha. Ovako su napokon dospjeli i do pustinje Meksika i Amerike. Ostvarili su svoj san, a ja se već sad nadam da će oboružani električnim gitarama ponovo dojahati do Zagreba.