Za ljubitelje klasične glazbe Lisinski ovog petka priprema pravu poslasticu – koncert čuvenog Simfonijskog orkestra iz Montréala koji će nastupiti pod ravnanjem svog karizmatičnog šefa dirigenta, Venezuelca Rafaela Payarea, jednog od najdarovitijih i najtraženijih mladih dirigenata današnjice. Orchestre symphonique de Montréal osnovan je 1934. godine, a planetarnu slavu stekao je 1962. godine europskom turnejom pod vodstvom slavnoga Zubina Mehte, koja je potom prerasla u svjetske turneje na svim kontinentima. U Lisinskom će izvesti tonsku poemu Les Préludes Franza Liszta te Desetu simfoniju Dmitrija Šostakoviča, dok će se u izvedbi Koncerta za glasovir i orkestar u G-duru Mauricea Ravela Orkestru pridružiti pijanist Víkingur Ólafsson, "islandski Glenn Gould" i "novi superstar klasičnog klavira", kako ga opisuju glazbeni kritičari.
Četrdesetdvogodišnjem maestru Payareu ovo nije prvi put da nastupa pred zagrebačkom publikom.
"U Zagrebu sam bio 2013. godine i bilo mi je jako lijepo nastupati sa Zagrebačkom filharmonijom. Jako se veselim povratku u ovaj prekrasan grad", kaže u razgovoru za Jutarnji list ovaj dirigent koji je nedavno preuzeo vodstvo Montrealskog simfonijskog orkestra. Njegova je misija u toj funkciji, kako objašnjava, da što više ljudi bude izloženo glazbi.
"Imao sam dovoljno sreće da sam bio u Venezueli u pravo vrijeme da bih i sam imao to iskustvo. Želim da što više ljudi ima tu priliku i da osobno iskuse prekrasnu snagu glazbe".
Payarea su inače nazivali čudom od djeteta – nakon što je prvi put uzeo u ruke francuski rog, već nakon šest mjeseci postao je solist. Kako otkriva, u njegovoj obitelji nije bilo glazbenika prije njega, niti se mnogo slušala klasična glazba.
"U glazbu sam ušao prilično kasno jer sam imao skoro četrnaest godina kad se to dogodilo. U Venezueli ne postoji javni radio koji stalno pušta klasičnu glazbu, tako da nisam bio izložen klasičnoj glazbi. Počeo sam to otkrivati preko svog osam godina starijeg brata. On je već bio dio programa El Sistema, i tako sam malo čuo o tome. Sjećam se da su me privlačili neki zvukovi iz njegove sobe. Kasnije sam saznao da je ono što sam čuo bio jedan dio uvertire Marseljeze, a pažnju mi je privukao zvuk roga. Tako je sve krenulo kad sam se pridružio glazbenom programu El Sistema".
U dirigiranje se, kaže, zaljubio nakon što je imao iskustvo s maestrom Giuseppeom Sinopolijem. "Bili smo na turneji s Nacionalnim orkestrom mladih Venezuele 1998. u Italiji i sjećam se kako je samo svojom energijom promijenio zvuk orkestra od 150-180 klinaca. Nikad to neću zaboraviti! Bila je to uvertira Rienzi. Obično orkestru to oduzima puno vremena na probama, ali kada je došao Sinopoli svojom je aurom promijenio zvuk. Bio sam jako impresioniran".
Jedan od učitelja bio mu je i veliki Lorin Maazel s kojim je "više razgovarao o dalekovidnosti u glazbi" dok mu je glavni mentor bio osnivač programa El Sistema, dr. Jose Antonio Abreu.
"El Sistema je glazbeni program u Venezueli koji omogućuje ljudima iz različitih ekonomskih sredina da zajedno razvijaju svoje glazbene talente. El Sistema je u velikoj mjeri pridonio da postanem osoba koja sam danas. I mislim da je vrlo važno, kako je rekao maestro Abreu, da glazba bude pravo, a ne privilegija. Stoga smatram da trebamo pokušati izložiti što više ljudi tome. U Montrealu, na primjer, orkestar već ima prekrasan program pod nazivom ‘La musique aux enfants‘ koji služi zajednicama u poteškoćama. Maestro Nagano ga je inicirao. Za mene je to vrlo prirodan način i naporno ću raditi na tome da što više djece bude izloženo glazbi".
Kad je riječ o najdražim skladateljima voli Mozarta, Haydna, Bacha, Beethovena, Brahmsa, Schumanna, Mendelssohna, Schuberta, Brucknera, Wagnera, Straussa, Mahlera "naravno", Šostakoviča, Prokofjeva, Stravinskog, Ravela, Debussyja, Messiaena, Dvořáka, Bartóka, Ligetija, Nona. "Žao mi je, ali ne mogu vam dati izravan odgovor! To je poput hrane: ne možete odabrati samo jednog. Volim Mahlera i Straussa i mislim da je austro-njemački repertoar dio glavne jezgre djela koju izvodim. Ali također, znate, francuska glazba je također fantastična, kao i latino glazba".
I njegova supruga Alisa Weilerstein također je poznata glazbenica, jedna je od vodećih svjetskih čelistica. Na pitanje kako uspijevaju uskladiti svoje vrlo pretrpane rasporede i kako izgleda život dvoje vrhunskih umjetnika, maestro Payare odgovara:
"Osim što se volimo kao par, volimo se kao umjetnici i poštujemo jedno drugo. Kao umjetnik, volim stvarati glazbu s Alisom. Trudimo se što više surađivati, kada nam to raspored dopušta. Samo pokušavamo to izbalansirati. Imamo pravilo da ne smijemo biti razdvojeni više od dva tjedna i da ga možemo prekršiti možda jednom svakih, recimo, 12 ili 18 mjeseci. I to je način na koji se trudimo da to funkcionira".