Rock and roll iz sutona socijalizma

U poučnom pratećem tekstu dvostrukog live CD-a Đavola, njihov nekadašnji glazbeni urednik Siniša Škarica zapisao je: “...ako ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i glazbenim dosezima ima pravo na atribuciju rock and rolla kakvog se sjećamo iz doba njegove nevinosti, onda su to bez ikakve sumnje Đavoli”. Osobno bih rekao da nije jedini takav u nas, jer što ćemo s ranim Partibrejkersima ili nedavno restauriranim Greaseballsima, ali definitivno jest jedan od onih koji su bili najbliži izvornom duhu rock & rolla 50-ih i ranih 60-ih, prije nego ga je od tinejdžerske plesne mode u ozbiljniji, pangeneracijski rock pretvorio Dylan. Bili su Đavoli sjajni i na studijskim albumima, ali njima najprimjereniji “medij” bili su live nastupi. Stoga ovi zapisi, iz “Studija M” Radija Novi Sad (svibanj 1989) i zagrebačkog kluba Kulušić (ožujak 1987) ukazuju na tu kvalitetu tog splitskog benda koju koncertima, svjedočismo tome prije nepunih godinu dana u Domu sportova, i danas efekt­no demonstrira i rekreira njegova autorska alfa i omega Neno Belan.

U poučnom pratećem tekstu dvostrukog live CD-a Đavola, njihov nekadašnji glazbeni urednik Siniša Škarica zapisao je: “...ako ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i glazbenim dosezima ima pravo na atribuciju rock and rolla kakvog se sjećamo iz doba njegove nevinosti, onda su to bez ikakve sumnje Đavoli”. Osobno bih rekao da nije jedini takav u nas, jer što ćemo s ranim Partibrejkersima ili nedavno restauriranim Greaseballsima, ali definitivno jest jedan od onih koji su bili najbliži izvornom duhu rock & rolla 50-ih i ranih 60-ih, prije nego ga je od tinejdžerske plesne mode u ozbiljniji, pangeneracijski rock pretvorio Dylan. Bili su Đavoli sjajni i na studijskim albumima, ali njima najprimjereniji “medij” bili su live nastupi. Stoga ovi zapisi...