Brian Rašić glazbeni je fotograf koji od kraja osamdesetih živi u Londonu i tijekom tri i pol desetljeća karijere snimao je mnoge glazbenike, među ostalima i Brucea Springsteena, Blondie, Kate Bush, Eurythmics, Paula McCartneya, Erica Claptona, Coldplay, Led Zeppelin.
Snima Rolling Stonese od ranih osamdesetih godina, njihov je i službeni fotograf neko vrijeme. Glazbom se zarazio upravo koncertom Stonesa, 1973. u Švicarskoj. Kasnije je pratio i Keitha Richardsa pri promociji njegove autobiografije “Život”. Prve je radove objavljivao u Džuboksu još krajem sedamdesetih te u Startu i Studiju, potom i u njemačkom Pop-Rockyju. Niz je godina zatim radio za Rex Features, a zadnje dvije godine za Getty Images/Wireimage. Getty je otkupio i njegove prijašnje fotografije. Fotografiju Amy Winehouse snimljenu na njezinom posljednjem koncertu, onom u Beogradu Guardian je vrstio među najbolje fotografije 2011. godine.
Hommage umjetniku
U London je otišao zbog ljubavi, a državljanstvo ima od 1991., tada mu se rodila i kći. Govori kako za njega nema ljepšeg posla na svijetu te kako ima veliku sreću da je imao prilike raditi sa svojim glazbenim herojima, a jedan od njih je i David Bowie, koji ga je angažirao da ga snima na nastupima.
Što je snimio tijekom višegodišnje suradnje s glazbenikom koji je preminuo prošle godine, u razdoblju od 1983. do 2006. godine, pokazat će izložba “David Bowie by Brian Rašić” koja u organizaciji rovinjskih Photodaysa dolazi u zagrebački Muzej za umjetnost i obrt gdje će se otvoriti u četvrtak, 2. veljače. Izložba je i ujedno hommage glazbenom umjetniku koji je preminuo prije nešto više od godinu dana, a prethodno se, ljetos, mogla pogledati i u Beogradu. Izložit će se 48 fotografija po Rašićevu izboru.
Brian Rašić rođen je u Beogradu. Danas je u svojim šezdesetim godinama, no ne miruje i dalje radi. Nedavno sam pročitala njegovu izjavu da su rock fotografi poput ajkula - ako jednom stanu, gotovi su.
Vrlo razgovorljivog Briana Rašića intervjuirala sam telefonski. Nedavno je, kaže, snimao još jedan događaj vezan uz Bowieja, no posthumno. Naime, na obljetnicu koja je trebala biti sedamdeseti rođendan Davida Bowieja, 8. siječnja, mnogi su se glazbenici okupili u londonskoj Brixton Academy, na tributeu glazbeniku koji je rođen upravo u ovom dijelu Londona. Pjevali su su Bowiejeve pjesme, primjerice Simon Le Bon iz Duran Duran otpjevao “Let’s Dance”, La Roux “Golden Years”, glumac Gary Oldman “The Man Who Sold The World”....
Mick Jagger, David Bowie i Pete Townshend
Emotivno iskustvo
“Zvali su me da budem službeni fotograf događaja”, priča Rašić, no, nadodaje, “osim samog posla, bilo je to za mene i vrlo emotivno iskustvo, sjećanje na Bowieja. Naročito slušati band koji ga je često pratio, dva gitarista koji su sjajni, koji su zvučali kao s ploča. Atmosfera je bila pozitivna, fantastična, sve je prštalo od emocija. Gary Oldman, Bowiejev dugogodišnji prijatelj, bio je izvrstan domaćin i moram reći da je i vrlo dobro pjevao, mada mu to nije profesija. To je snimanje za mene zaokružilo čitavu priču sa Bowiejem”.
Rašićeva je priča sa Davidom Bowiejem započela još na početku osamdesetih, kada već ozbiljno posvećen rock fotografiji. A ovako je protekao prvi susret fotografa i glazbenika: “Vezano je uz ožujak 1983. godine, kada je Bowie držao konferenciju za novinare u Londonu u znamenitom Claridge hotelu, povodom svoje nove ploče. Iz bivše Jugoslavije, preko Jugotona, došli smo Veljko Despot, Ante Batinović i ja. Sjećam se tog događaja vrlo dobro jer je za mene od tada krenula podrška Jugotona. Za vrijeme snimanja izborio sam se za to da stojim na pravom mjestu. Bowie je gledao u mene kada sam ga snimao, i izgledalo je kao da sam bio sam s njim i da sam zapravo snimao njegov portret”.
Odmah nakon što je snimio fotografije, prepričava dalje Rašić, otišao je u centar Londona razviti filmove: “Nakon što su fotografije razvijene, vratio sam se u hotel i naletio na njegova PR-a. Jako mu se svidjelo što je vidio i pitao me može li otići pokazati fotografije Bowieju. Odgovorio sam mu da može, no da se mora vratiti s autogramom preko fotografije. Tako je i bilo”.
Bilo je to u vrijeme albuma “Let’s Dance” koji je bio vrlo popularan, i najprodavaniji je Bowiejev album, međutim, kako govori Rašić, glazbenik nije bio sasvim zadovoljan: “Bio je to kompromis nakon prelaska u novu kompaniju, pritiskali su ga, slušao je druge ljude, kao da se pogubio. U umjetničkom pogledu to nije njegov najbolji album, tako je on sam smatrao”.
Unatoč početnom oduševljenju češća suradnja Briana Rašića i Bowieja počela je nešto kasnije, nakon što je dobio poziv Bowiejeva tima. Snimao ga je na koncertima. Snimao ga je tijekom sljedećih godina i s mnogim drugim suvremenicima. Na jednoj je fotografiji, primjerice, koju ćemo također imati prilike vidjeti u Zagrebu, s Mickom Jaggerom i Peterom Townshendom, na drugoj s Brianom Enom, pa s Bonom Voxom, Meg Ryan i Russellom Crowom: “Bilo je u to doba kada se pričalo o aferi između dvoje glumaca, no nigdje u tom trenu nisu bili snimljeni zajedno. Osim na ovoj fotografiji, s Bowiejem”, kaže Rašić.
Rašić je i sam jednom snimljen s Bowiejem, na zabavi poslije koncerta u BBC Radio Theatre 2010. godine. Ta se fotografija, dodaje, koju je posve slučajno snimio jedan od Bowiejevih pomoćnika, kasnije našla na naslovnici albuma s tog live koncerta, no Rašićev je portret izrezan. A jedna od od najpoznatijih Bowiejevih fotografija koju je snimio Brian Rašić ona je u kojoj glazbenik u odijelu ulazi u vlak Eurostar, na londonskoj Waterloo stanici, putujući u Pariz. Neke fotografije su, nadodaje Rašić, dogovorene, no naknadno obrađene da nalikuju na paparazzo fotografije, primjerice kad je glazbenik izlazio iz londonskog taksija na novinsku konferenciju.
Posljednja snimka
Kakav je Bowie bio čovjek? “Često je bio dobre volje, nasmijan, bilo je puno smijeha u njemu. No, uvijek je bio drugačiji. To je bilo jasno svakome tko ga je upoznao. A snimanje je s njim uvijek bilo jednostavno”.
Posljednja Rašićeva snimka Bowieja nastala je na koncertu njegova kolege. David Gilmour iz Pink Floyda angažirao je Rašića za promociju i koncerte albuma “On The Island”, 2006. godine. Bowie je bio Gilmourov gost na koncertu u londonskom Royal Hallu: “Znao sam da će Bowie doći. Snimio sam ih zajedno na bini. Kasnije se Bowie povukao i rjeđe je dolazio u Europu”, priča Rašić. Naime, ovo je ujedno bio i posljednji Bowiejev nastup u Velikoj Britaniji. Pitam na kraju razgovora Rašića kako je on doživio njegov posljednji album “Blackstar” te spot za pjesmu “Lazarus” koja je i svojevrsni performans o smrti: “Na tom se albumu Bowie jako promijenio, pokušao je razumjeti Scotta Waltera, bio je to vrlo crn album. Naravno, to ne znači da je loš. Mjesece u kojima je umirao, svoje osjećaje tijekom tih mjeseci pretočio je u muziku, i to tako i zvuči, kao čudesan oproštaj s ovoga svijeta. Izuzetno poštujem njegov rad, no, ta emocija s ‘Lazarusa’ meni nije odgovarala”, kaže.
A koji su njemu najdraži albumi? “Young Americans” i “Station to Station”.