ALGIERS

ROCK KRITIČAR JUTARNJEG O TREĆEM DOLASKU HIPSTERSKIH MILJENIKA U HRVATSKU Sudar zdravih političkih ideja i glazbene konfuzije

Zagreb, 120219. Algiers, americka soul rock grupa, koncert u klubu Mocvara.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

Koncert grupe Algiers u klubu Močvara

 

U godinu dana Algiers su nastupili u Zagrebu i Rijeci (siječanj 2018) pa u Primoštenu na SuperUhu (kolovoz 2018) i sada ponovo u Zagrebu i po prvi put u Šibeniku (veljača 2019). To dovoljno govori o međusobnoj zaljubljenosti tog benda i ovdašnje publike, a sve zahvaljujući Mati Škugoru koji se uskoro, vidjet ćemo na koliko dugačak rok, povlači iz organiziranja koncerata. Uz to, Algiers sveudilj hvale i kao jedan od najinovativnijih i najenergičnijih bendova današnjice, a nakon debija "Algiers" (2015), drugi album "The Underside Of" Power" (2017) producirao im je Adrian Utley iz Portisheada.

Oba albuma objavio je ugledni Matador Records, a već su na prvom iznijeli nakanu da stapaju post-punk u stilu The Pop Groupa, Gang Of Foura i A Certain Ratio te uplive rhythm & bluesa, soula i funka, najviše kroz vokal ekstatičnog pjevača i klavijaturista/gitarista Franklina Jamesa Fishera. Za veliku su pohvalu i socijalna osviještenost i zdravi politički stavovi tog rasno miješanog benda čiji članovi potječu iz Atlante, New Yorka i Londona.

Zagreb, 120219. Algiers, americka soul rock grupa, koncert u klubu Mocvara.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

Koncert grupe Algiers u klubu Močvara

 

Nažalost, u svemu tome postoji i problem kojeg najodaniji navijači tog benda i hipsteri skloni novotarijama ne žele čuti, ali na kojeg okorjeli kroničar, unatoč punoj i poprilično razgaljenoj Močvari, ima dužnost upozoriti. Naime, koliko god dva albuma Algiersa bila pristojno skockana i koliko god "na papiru" njihova ideja - o sukobu izrazito bjelačkog post-punka s izrazito crnačkim glazbenim stilovima u osvit sudnjeg dana - drži vodu i bila dopadljiva, toliko uživo iskaču mane koje je unatoč eksplozivnosti njihovog nastupa nemoguće ne zamijetiti.

 

Rekao bih da Algiers, u želji da budu unikatni i samosvojni, previše forsiraju nespojivo. U bržim i nagužvanim pjesmama slušatelj ima osjećaj da se nalazi pred bendom u kojem frontmen želi valjati funk, a ostali glazbenici ganjati avangardu avangarde radi. Može i obrnuto jer u istim, pretežito konfuznim pjesmama ispada da se crnoputi frontmen, uz bjelački post-punk bend, ne može odlučiti bi li bio božji izaslanik, politički agitator, soul crooner ili rhythm & blues shouter.

Zagreb, 120219. Algiers, americka soul rock grupa, koncert u klubu Mocvara.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

Koncert grupe Algiers u klubu Močvara

 

Kao i premijerno, tako sam i ovaj put u Močvari 12. veljače imao dojam da istodobno slušam dva bitno različita benda ili članove jednog koji nikako da se dogovore što žele. U dvije trećine pjesama Algiers bezglavo srljaju i previše brzaju, umjesto da nešto više pažnje posvete melodijama i smirivanju tempa, čime bi svojim, kako glazbenim tako i socio-plitičkim idejama udarili još jači akcent.

Time bi namjesto kakofonije prevladala vizija kakva je isijavala tek iz sporijih, elektroniziranijih, trip-hop i synth-punk skladbi; poniklih u tradiciji Suicidea i Portisheada, a kakve bi se dobro uklopile i u mračne krimi-serije s juga Amerike poput "True Detective". Fisher bi morao biti taj koji će reći kako bi neka pjesma trebala početi i kako bi trebala završiti jer se prečesto doimaju nedovršenima ili poput skica na osnovu kojih autor nije stigao naslikati pravu sliku. Valja postaviti i pitanje, a što ako je neke stilove nemoguće stopiti u funkcionalnu cjelinu?

Naravno da se u takvoj situaciji prenaslušano đubre poput potpisnika ovog teksta zapita i sjeća li se itko Hendrixa, Sly & the Family Stonea, Funkadelica, Parliamenta, Gila-Scotta Herona, Metersa, Temptationsa, Santane i grupe Love koji su svi iza sebe ostavili daleko uvjerljivija djela od Algiersa. Ili raznih bjelačkih bendova koji su na temelju bluesa, premda nije bio njihova tradicija, stvarali nove glazbene svjetove. Spomenut ću samo Cream, da previše ne širim priču, i nadodati kako Algiers ipak nisu glazbena revolucija kakva se nekima pričinjava. Svaka čast i samome Fisheru kao frontmenu, ali da se ne vraćam skroz do pokojnog Otisa Reddinga, spomenut ću tek da i danas Black Joe Lewis, Raphael Saadiq ili Leon Bridges uvjerljivije od njega nose aureolu suvremenih crnih soul, rhyhtm & blues i funk propovjednika.

Zagreb, 120219. Algiers, americka soul rock grupa, koncert u klubu Mocvara.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

Koncert grupe Algiers u klubu Močvara

 

Jednostavno, sve je stvar naslušanosti i usporedbi. Samo se tako nečija glazba može postaviti u realan kontekst. Pa tako i ona Algiersa koji su za sada ipak više izgubljeni u konfuziji vlastitih, premda zdravih ideja nego pronađeni u vremenu i prostoru, a time i u povijesti i budućnosti crno-bijele popularne glazbe.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo