Ivan Šćepanović, diplomirani orguljaš koji svira u zagrebačkoj crkvi Sv. Blaža i student pete godine dirigiranja na Muzičkoj akademiji, novi je stipendist dirigent HNK Zagreb. Mladi Šćepanović je u ovom času kulturnoj javnosti daleko poznatiji kao vođa čuvenog zbora "Ivan Goran Kovačić", koji je ovih dana oglasio audiciju za nove članove, premda se Šćepanović već u svojstvu dirigenta bio pojavio u HNK, kada je ravnao Papandopulovim "Amfitrionom", koprodukcijom kazališta i Muzičke akademije.
Maestro Ivan Repušić je Imoćanin, Ivo Lipanović je Korčulanin iz Lumbarde, pokojni dirigenti Nikša Bareza i Loris Voltolini bili su Splićani, a Šćepanović je i građanin i otočanin.
- Otac mi je podrijetlom Bračanin, a majka je iz Zagore, ali oboje su se rodili u Kaštelima, gdje i danas živimo, pa se nekako ipak doživljavam Kaštelaninom. Mislim da je ovo prvi put da sam to negdje rekao. Zajednički naziv kod svih spomenutih je Dalmacija, ima nešto u tom mentalitetu što nas oblikuje i zbog čega je toliko Dalmatinaca među dirigentima. Mala doza lokalpatriotizma nije loša, ali samo mala... - smije se novo lice za dirigentskim pultom na početku razgovora.
Zarazio se Bachom
Odrastao je u obitelji u kojoj je glazba bila glavna sastavnica druženja i okupljanja, međutim nitko u obitelji ne bavi se glazbom profesionalno, pogotovo ne klasičnom.
- Otac je vatrogasac, a majka radi u trgovini i svima je bilo čudno, pa čak i meni, kad gledam iz neke druge pozicije, kako je ljubav prema klasičnoj glazbi uopće došla. Prvi doticaj s klasičnom glazbom imao sam u šestoj godini, kad je starija sestra dobila uz knjigu iz predmeta glazbene umjetnosti CD klasične glazbe. I danas se sjećam točnog redoslijeda tih kompozicija. I kad malo promislim, možda je taj CD utjecao na moj daljnji put i afinitet prema muzici. Među kompozicijama je bio i koral J. S. Bacha ‘Lobt Gott, ihr Christen, allzugleich‘ - kompozicija za orgulje koja traje 50 sekundi, a bila je dovoljna da me oduševi taj instrument i da se odlučim za njega - sjeća se.
Orgulje su čudesan instrument...
- Orgulje su veličanstven instrument, gledano s nekoliko strana. Prvi je vizualni, drugi akustički, a treći konstrukcijski. Mene je najviše privukao ovaj drugi jer mi je ipak zvuk najbitniji. Orgulje sam studirao na studiju Crkvene glazbe, a zatim na Muzičkoj akademiji, gdje sam diplomirao one godine kad sam upisao studij dirigiranja. Orgulje su bile ‘dirigentski‘ izbor. Upravo je taj instrument najsličniji ‘instrumentu‘ kojim se u ovoj profesiji bavim - orkestru. S mnogo različitih registara, boja, tonskih visina i kombinacija istih, orgulje su tretirane kao orkestar i daju najveću paletu izbora za jednog glazbenika. I zbog toga sam im zahvalan i mislim da ih neću nikada napustiti do kraja. I danas sviram u crkvi sv. Blaža u Zagrebu - ističe, napominjući da kod župnika Borne Puškarića upravo restauriraju orgulje, što ga veseli jer će imati instrument na kojem će se moći nakon više desetljeća ponovno koncertirati.
Veliki štreber
Prvi koncert koji je slušao u Zagrebu bio je Brucknerov "Te Deum", koji je pjevao zbor kojemu je sad umjetnički voditelj - Zbor "Ivan Goran Kovačić".
- Kad dođete iz manje sredine i prvi put čujete takvo djelo, ono vas obuzme i potrese. Znam da sam izišao iz Lisinskog zadivljen zvukom i veličinom, poglavito zbora. Maestro Kranjčević je Zbor ‘Ivan Goran Kovačić‘ stvorio u obliku kakvog ga poznajemo danas. Njegova dirigentska figura je utjecala na mnoge, međutim na mene ipak nije jer sam u Zagreb došao već kad je bio na kraju karijere. Vještinu i znanje koje posjedujem u ovoj fazi mogu zahvaliti profesorima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Tomislavu Fačiniju i mom mentoru Mladenu Tarbuku. Dosta je bitan i odlazak na probe koje vode drugi dirigenti. Na tim probama se može toliko toga naučiti o radu s ansamblima, pristupu glazbi, pristupu dirigiranju, različitim tehnikama, kao i o psihologiji ansambla. Zanimljivo je gledati kako nekad orkestar zvuči daleko drugačije jer se u tom tjednu promijenio dirigent. Često, uz pokuse Zagrebačke filharmonije i Orkestra HRT-a, odlazim i u Operu, zbog čega sam i razvio naklonost prema opernoj literaturi - govori o praksi slušanja.
U HNK je ove sezone i asistent mladom njemačkom lavu Valentinu Egelu, u Mozartovoj "Cosi fan tutte".
- Stipendist sam zagrebačkog HNK, pa mi je zbog toga vjerojatno i dano da budem asistent maestru Egelu. Valentin Egel je svakako jedan od dirigenata od kojih se može puno naučiti. Ima dosta iskustva u opernoj literaturi, ali i neprikosnoveni talent i muzičku intuiciju, zbog čega se veselim učenju od njega. Bitna sastavnica dirigentskoj razvoja su asistenture. Na taj način neposredno, iz prve ruke učite kako raditi s orkestrom i pjevačima, što je najveći zahtjev dirigiranja u operi - nastavlja Šćepanović.
Inteligencija
Kako se nosi s pjevačima i njihovim egom? Je li to vječni sukob?
- Simpatično pitanje. Trebate pitati pjevače kako se nose s dirigentskim egom - mislim da je to ipak teže. Čini mi se da onaj tren kad ti pobijediš ego i staviš glazbu u prvi plan, gdje treba uvijek biti, ansambl to vidi, cijeni i uglavnom učini isto - razmišlja.
Budući da je rođen u Splitu i prvi doticaj s operom mu je bila Verdijeva "Aida" na Peristilu, o njoj i najviše mašta, premda ne misli da je to Verdijeva najbolja opera. Samo bi volio ispuniti dječački san.
- Nadam se da ću se jednoga dana dirigentski susresti s operama Straussa i Wagnera, kao i još nekih kompozitora, međutim do tog trenutka ću se s tim operama družiti sam za klavirom i čekati određene godine i zrelost. To je također dio dirigentske profesije - strpljivo čekanje. A dok čekate, nešto uvijek se možete bolje i temeljitije pripremiti na ono što čekate - napominje.
Koliko dirigentu treba da razvije tu vrstu inteligencije, da istodobno može vladati partiturom više instrumenata, pa još i više glasova, a i to je sve skupa 80-ak karaktera?
- To se uči godinama, zato i postoji studij. Za ovladavanje partiturom potrebni su vam teoretsko znanje o glazbi, znanje o instrumentaciji, kao i o instrumentima, muzikološko znanje o razdoblju i estetici djela koje izvodite, a u konačnici i vještina dirigentske tehnike. To je jedan aspekt dirigiranja, a onaj drugi, koji je i meni bio iznenađenje kad sam se s njim susreo, je upravljanje ansamblom koji se sastoji od više desetina, pa čak i do stotinu različitih karaktera. Za to je potrebna socijalna inteligencija s kojom se, nažalost, rađa. Jesam li se ja rodio s njom ili je tek učim, prepustit ću vremenu da prosudi - samokritičan je.
Ekstrovert
A kako bi opisao svoj karakter?
- Otvorena sam osoba koja voli rad s velikim brojem ljudi i koja voli dinamične poslove. Mislim da sam vedra osoba iako često mrmljam protiv nečega, ali to je dio mog dalmatinskog folklora. Reklo bi se, pravi ekstrovert, no volim imati u danu vrijeme kad nemam doticaja ni s kim. Kad mogu učiti neku glazbu, svirati, slušati. Imam jedan mali dio introvertiranosti u svom karakteru koji je bitan za svakog glazbenika - govori o sebi.
Hobi mu je vrt. Kod kuće u Kaštelima sam je posadio neka stabla koja shvaća kao životni projekt, pa mu se često i smiju.
- Budući da sam rijetko dolje, rast i razvoj prirode kontroliram online, tako da me majka jednom u nekoliko tjedana videopozivom provede da vidim koliko su stabla narasla u tri tjedna. Znate i sami koliko su narasla u tri tjedna - nikoliko, ali meni je iznimno bitno da to povremeno vidim. Zato često navečer šetam Maksimirom, gdje mogu sabrati i misli, i iskustva, i događaje proteklog tjedna, dana ili mjeseca - preporučuje svima da koriste pogodnost šume i prirode u gradu te pobjegnu ponekad iz svakodnevice.