Drugi dan 17. izdanja Inmusic festivala obilježio je veću žanrovsku (ali i geografsku) raznolikost i još više opravdao sentiment kolege Aleksandra Dragaša kada je u osvrtu na prvi dan ovogodišnjeg izdanja napisao kako je održavanje Inmusica imperativ za ugled Zagreba kao srednjoeuropske metropole.
Bilo je ovdje svega, od nigerijskih socijalista preko korejskih punkerica, američkih indie diva i britanskih (tehno)rokera. Namjerno navodim zemlje odakle dolaze izvođači kako bih dočarao koliko je ovaj festival bitan za stavljanje Zagreba na svjetsku koncertnu kartu.
Smatram kako je upravo raznovrsnost bila razlog punoj livadi ispred glavne pozornice, nešto što jučer nije bio slučaj kada se činilo kao da je publika za vrijeme fenomenalnog nastupa Aira ostala bez interesa.
Drugi dan to nije bio slučaj i to je bilo jasno od trenutka kada sam došao na jarunski Otok hrvatske mladeži pa sve do povratka kući. Za razliku od jučer, redovi za hranu i piće bili su duži, a i na glavnoj livadi se stvorila veća gužva nego dan prije i tako je ostalo sve do kraja nastupa headlinera Kasabiana.
OSVRT NA PRVI DAN: Jedan od najvećih bendova s INmusica je poslao snažnu političku poruku. Sve je bilo sjajno, no jedan mi je nastup ipak bio pomalo dosadan
Seun Kuti & Egypt 80: Afrička revolucija u plesnom aranžmanu
Pod još uvijek jakim suncem, najmlađi sin legendarnog Fele Kutija donio je na glavnu pozornicu zvukove afrobeata. Žanr je to koji spaja zapadnoafričku kulturu s američkim jazzom, funkom i soulom, a upravo obitelj Kuti njegov je osnivač i glavni predstavnik na svjetskoj sceni.
Ovaj karizmatični Nigerijac čije se ime izgovara tako kako se piše, kroz svoje zabavne ritmove provlači politički nabijene poruke koje, za razliku od prvog dana, djeluju ipak nešto zrelije i razrađenije od pukog uzvikivanja „Free Palestine“. Da, Kuti se pridružio sada već dugom nizu izvođača koji su ove godine s Main ili World pozornice pozvali na oslobođenje kako Palestine, tako i Ukrajine, Ugande, Surinama… gdje god su ljudi odlučili posijati sjeme smrti, ali je to učinio na način da nije samo uzviknuo Sloboda Palestini već je prozvao europsku publiku neka prvo oslobodi Europu od imperijalizma, fašizma i rasizma pa onda krenu oslobađati ostatak svijeta.
Osim politike koju sam morao spomenuti (Seun je u Nigeriji s ciljem svrgavanja tamošnje vlasti obnovio političku stranku koju je osnovao njegov pokojni otac), glazba je bila poletna, pitka te su zarazne bas linije, afrički ritmovi bubnjeva te Kutijeve saksofon-dionice rasplesale publiku. Kako mi je ovaj Nigerijac kasnije u razgovoru otkrio, njegova publika je ona koja sluša glazbu kako za duh, tako i za tijelo i nije ga strah da ljudi neće razumjeti njegovu poruku jer pjeva na pidgin-engleskom (engleski s teškim afričkim naglaskom i specifičnim frazama, op. a.).
Oduševio me. Više glazbeno, djelomično politički jer, iako se slažem s njim kako treba biti mir u svijetu, nije mi bilo jasno kako sam ja kao Hrvat od 27 godina odgovoran za zla imperijalizma u Africi, ali se možda obraćao velikom broju engleske publike koja ipak ima više putra na glavi. Ako niste upoznati s njime, predlažem vam slušanje Love and Revolution – to je pjesma koja se oslanja na saksofon i na trenutak djeluje kao nigerijska inačica Careless Whispera pokojnog Georgea Michaela.
Sailor Honeymoon: Kada K-Pop sretne punk
Na tragu vizije organizatora da ovogodišnje izdanje bude najliberalnije dosad, na World Stage pozvan je korejski punk rock trio Sailor Honeymoon. Ove tri simpatične punkerice iz Azije dobile su životnu priliku upravo u Zagrebu gdje su održale dosad najduži set u svojoj karijeri.
U tih sat vremena izvele su sve vrijedno iz svojeg kataloga i bile su nevjerojatno energične i zabavne. Takva im je i njihova glazba. Brza. Udara jako i odmah u glavu. Njihov pristup tekstovima je njihova najveća snaga jer djeluju zaigrano i pune su elana. Variraju od teatra apsurda kako ubiti žohara do nešto izravnijih kritika društva u feminističkoj, ali i dalje smiješnoj stvari – PMS Police koju preporučujem poslušati, ako se dosad niste nikad susreli s ovim bendom, a vjerojatno niste.
Poveznica s K-Popom je ta što pjesme, iako pogonjene distorzijom, i dalje imaju pop aranžman i miješanje teksta na engleskom i korejskom i sve djeluje kao da bi se moglo prodati zapadu u sklopu neke McDonald‘s reklame ili Happy Meal igračke.
Posljednje dvije pjesme s njihove setliste sam odslušao iz press centra gdje sam čekao na intervju s Kutijem, ali kako su mi rekli ljudi koji su ostali do kraja, završile su nastup s manjim mosh pitom što je za svaku pohvalu.
Michael Kiwanuka: Opuštanje uz zalazak sunca
Izvođač kojemu sam se ovaj dan najviše veselio, britanski soul i blues gitarist Kiwanuka, nastupio je u savršenom vremenu. Njegovi meki tonovi, nježan glas i gitara koja je predivno odzvanjala Jarunom kao da su joj žice staklene, došli su kao prijeko potreban predah i prilika za napuniti baterije.
Prilika za predah ne znači kako je on bio dosadan ni bezvezan. Radi se tu ipak o vrhunskom glazbeniku koji je oko sebe izgradio uigran bend, ali je riječ o izvođaču koji je žanrovski predstavljao crnog labuda. Nešto slično francuskom Airu jučer, samo što ovaj put nije stavljen na kraj rasporeda već u sredinu te je publici sve to bolje sjelo.
Mišljenja sam kako je Kiwanuka od svih izvođača na drugom danu najbliže popu i radiofoničnosti, a kao prilog toj tezi uzet ću reakcije publike koja nije imenom znala sve pjesme, ali su već nakon prvih taktova prepoznali kako je riječ o glazbi koju su čuli na top 10 listama ili radiju. Usporedimo li njegov nastup na Inmusicu s početka njegove karijere 2017. i danas, jasno je kako je Kiwanuka napredovao na svim razinama i mislim da možemo svi zajedno biti počašćeni što imamo priliku slušati i pratiti njegov glazbeni razvoj.
S tim se, uzgred rečeno, složio i Kuti u čijem sam društvu ispratio prvu polovicu Kiwanukinog seta koji u njemu vidi svog, kako je sam rekao, afričkog brata jer su roditelji ovog Engleza politički emigranti iz Ugande. Kuti je rođen u Lagosu, ali se školovao na Muzičkoj akademiji u Liverpoolu pa mi je priznao kako nije mislio slušati Kiwanuku, ali je ostao jer želi čuti Kasabian i njihove dvije stvari iz videoigre FIFA.
Kim Deal: Koliko pjesama, toliko žanrova
Vjerojatno kontroverzno, ali van njihovih nekoliko hitova Pixiesi mi se nikada nisu nalazili na playlisti. Nisu ni Breedersi, drugi bend Amerikanke Kim Deal, bivše basistice Pixiesa koja sada nastupa solo i promovira svoj debitantski samostalni album.
Njezin nastup izazvao je veliki interes publike koja se u velikom broju prelila s glavne pozornice na kojoj je nastupao Kiwanuka, a mislim da je glavni razlog tome njezin pedigre nastupanja s Pixiesima. Iako je vjerojatno razočarala velik broj obožavatelja te grupe time što je izvela samo jednu njihovu pjesmu – Gigantic, publika je dobro prihvatila ostatak njezina seta koji su većinski činile pjesme Breedersa u nešto drukčijem aranžmanu nego što je to na albumima.
Sve je zvučalo svježe, bezvremensko, a uvodne četiri pjesme su svaka bile žanrovski neovisne jedna o drugoj. Od sirove produkcije na Nobody Loves You More do sanjivog Crystal Breatha, cijeli nastup je bio glazbeno raznovrstan i tempom savršeno zagrijavanje za glavnog izvođača večeri.
Kim Deal je svojim nastupom opravdala status indie dive i pokazala impresivnu svježinu i kondiciju ako se uzme u obzir kako se na solo svjetsku turneju odlučila iako je u 64.-oj godini života, a na sceni je od toga provela čak 40.
Kasabian: Zašto su me podsjetili na djetinjstvo, FIFA-u i Miroslava Škoru
Kada sam ih prije tri godine gledao na istoj glavnoj pozornici Inmusica, Kasabian je djelovao užasno tromo i nezainteresirano te su mi 2022. bili najgori headliner. To nije bio slučaj ovaj put. Bili su fenomenalni. Pametni. Opravdali su status kultnog rock benda i pokazali mi da je nastup u ljeto ’22. bio iznimka.
Jer od onog trenutka kada su se nakon uvodne Hey Jude puštene preko razglasa popeli na pozornicu, postavili su tempo koji nisu smanjivali sve do gašenja razglasa (gitarist, po sili prilika od 2020. i glavni vokal, Serge Pizzorno, s publikom je pjevao i nakon što se spustio s pozornice u backstage). Odmah druga pjesma na listi bio je megahit Club Foot (interni brojač FIFA pjesama: 2 jer je već prva stvar, Call, dio soundtracka ovogodišnjeg izdanja FIFA-e) koji je digao publiku na noge spremnu da prati svaku uputu Pizzorna, a imao ih je kroz večer nemali broj.
Cijeli nastup Kasabiana bio je interaktivno iskustvo i pokazali su iskustvo velikih nastupa, ali i impresivnu kondicijsku spremu vokala. Pizzorno je cijeli koncert skakao i trčao s jednog kraja pozornice na drugi toliko da se kamerman često morao namučiti dok ga ne ulovi ponovno u kadru. Spuštao se i u publiku preskakujući ogradu, radio je to i prije tri godine, ali ovaj put je djelovao energičnije i cijeli bend je ostavio dojam kao da im je iskreno drago što ponovno nastupaju pred zagrebačkom publikom.
A upravo to preskakanje ograde, koje je dio stalnog repertoara Pizzorna, popraćeno s nabrijavanjem publike istim riječima kao prije tri godine, me skroz neočekivano podsjetilo na Miroslava Škoru. Ne znam je li došlo do toga zbog stajanja na suncu (drugi dan je puhao povjetarac pa sam tek kasnije, kad je pao mrak, shvatio kako sam „izgorio“ na suncu) ili stvarno ima nečega, ali Pizzornijevi isti efektni trikovi iz turneje u turneju su probudili sjećanje na Škorin besplatni koncert gdje je prije više od deset godina ispričao vic o bandi baba. Isti vic priča i dan-danas, ali se uvijek netko nasmije jer ga čuje prvi put ili je zaboravio pa ga i on tako svaki put ponavlja.
Međutim, Pizzornijeva pohvalna i stalna interakcija s publikom nije jedino čime se Kasabian koristi kako bi publiku pridobio na svoju stranu i natjerao da cijeli koncert slušaju svaku zapovijed energičnog frontmena. Tu su i uvodi u pjesme koji su mahom sampleovi ili obrade svevremenskih hitova Beastie Boysa, Faithlessa pa čak i Backstreet Boysa, čiji je hit I Want It That Way Pizzorno izveo sam uz akustičnu gitaru i za to dobio 20 eura iz publike. U jednom trenutku se čuo i govor Michaela Cainea iz Nolanovog Interstellara.
Niz pjesama You‘re in Love With a Psycho, Music Sounds Better With You i Coming Back to Me Good bio mi je vrhunac koncerta jer je bio presjek njihovog starog zvuka, ali i novijeg u koji sve češće vješto ukomponiraju i EDM elemente.
Kada bismo brojali koliko su svojih pjesama iz FIFA-e odsvirali, došli bismo do brojke četiri (sveukupno se kroz povijest ovog serijala moglo čuti čak osam Kasabianovih pjesama). L.S.F., odnosno Lost Souls Forever, koja mi je bila ujedno i prvi dodir s njihovim repertoarom, sam prvi put čuo 2004. u sklopu tadašnjeg izdanja FIFA-e kada sam je pokrenuo još na prvom Playstationu za koji su se roditelji tada, meni za ljubav, žrtvovali i trenutno mi je, zaključno s drugim danom Inmusica, to bio najljepši trenutak festivala. Da, nastup su završili s pjesmom Fire koja je mainstream hit, ali koja je također bila i dio FIFA-inog soundtracka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....