Opaka igra slučaja htjela je da ubojstvo Georgea Floyda bude počinjeno baš u Minneapolisu iz kojeg su Bob Mould (r. 1960) i Hüsker Dü ranih 80-ih pokrenuli svoju rock revoluciju te da se sada taj “a murder most foul”, da se prisjetimo i nedavne istoimene Dylanove pjesme o ubojstvu J.F. Kennedyja kao nagovještaja “doba antikrista”, reflektira u Mouldovoj pjesmi “American Crisis”. Poput Dylanove “A Murder Most Foul”, tako ni “American Crisis” Boba Moulda nije nastala ovih dana nego prije nekog vremena, no savršeno korespondira s nedavnim događajima. Konkretno, Mould ju je napisao i snimio prije dvije godine te namjeravao objaviti na albumu “Sunshine Rock” u veljači 2019. godine, ali je od toga odustao jer ju je “smatrao preteškom za tu ploču”.
Ekstatična energija
Naime, potaknut selidbom u Berlin nakon smrti majke i tada trogodišnjim, vrlo pozitivnim iskustvom života u njemačkoj prijestolnici, Bob Mould je “Sunshine Rock” katapultirao kao izuzetno vedar i “feelgood” album u kojeg se pjesma “American Crisis” doista ne bi uklapala. “Osunčani rock” Mould je kreirao po načelu kojeg sam tada opisao jednadžbom “brzina + melodija + buka = eksplozija”, a kako je snimljena uz istu ritam sekciju i u okviru istog sessiona, nije čudno što “American Crisis” počiva na istom glazbenom postulatu. No dok su na tom temelju pjesme s albuma “Sunshine Rock” eksplozije ekstatične energije, “American Crisis” je također eksplozija, ali posve drugačije naravi. Posrijedi je zaglušujuća i nezadrživa erupcija bijesa, bunta, ljutnje, očaja i ojađenosti. Kao da je Mould nakanio i uspio svu nemoć, da promijeni Ameriku na bolje, pretočiti u pjesmu kojom ispucava frustracije i čini je jednom najmoćnijih koje sam čuo u ovom stoljeću.
Započeta do bola glasnim i iznenadnim izljevom pankerske buke, a dovršena dugim feedbackom pojačala i Mouldovim uzdasima, već je i kroz samu glazbu jasno da je posrijedi agresivna i gorka pjesma. Da i ne znamo o čemu Mould pjeva, pa i da se zove drugačije, teško bi “American Crisis” bilo shvatiti ikako drugačije nego kao ljutitu i bijesnu pjesmu. Zaglušujući rifovi uraganskih gitara, ubojiti ritam s lanca puštenih zvijeri od bubnjeva i basa, apokaliptična melodija i prijeteće urlanje Boba Moulda “American Crisis” čine jednom od najžešćih i najgnjevnijih punk-rock pjesama otkako su The Stooges razvalili “I Wanna Be Your Dog”, a MC5 “Kick Out The Jams”. Glazbenički je njome Mould potvrdio da je teško naći premca punku kad je posrijedi protest, a “American Crisis” jest jedna od najglasnijih protestnih pjesama u proteklih trideset godina. Zanimljivo, Krist Novoselic iz Nirvane, uz kojeg je Mould gostovao na albumu “Wasting Light” Foo Fightersa, priklonio se Trumpu.
Uz tekst, za koji je Bob Mould, pak, već prije dvije godine uključio vlastiti “bullshit detector”, predvidjevši kuda bi Ameriku mogla odvesti Trumpova politika, gnjev njegove protestne punk pjesme “American Crisis”, još je jači, a dojam dublji. Poput Stiglitza, koji recentne nemire i nerede u Americi tumači pogubnim Reaganovim zaokretom u kapitalizmu, tako i Mould, unutar tek dvije i pol minute duge pjesme, komprimira četrdeset godina američke povijesti.
“Nisam nikada mislio da ću ponovno proživljavati isto sranje/kao da mi odrastanje u 80-ima nije bilo dovoljno loše/jer bili smo marginalizirani i demonizirani/dok sam gledao kako moja generacija umire”, pjeva Mould, odavno deklarirani gay, imajući na umu one koji su umirali od AIDS-a, droga i od nedostupnosti zdravstvenog osiguranja. “Dobrodošli natrag u američku krizu/ne moram vam ni reći koju ćemo cijenu platiti”, nastavlja Mould. “Budimo se svakog dana/gledajući naciju u plamenu/klikamo i tvitamo/širimo sramotne priče/ovo je najnovija američka kriza/zahvaljujući evangelističkom ISIS-u”, dubokoumno Mould poistovjećuje američki kršćanski radikalizam s onim islamističkim s Bliskog istoka, dok “ljudi pate na ulici iz dana u dan/bez imalo promjena/na pladnju ponude”.
Iz Mouldove najnovije pjesme proizlazi da moja i njegova generacija već četrdeset godina na dva kraja svijeta i u dva sistema svjedoči “kako je svijet sve mračniji” i nepravedniji, a život sve teži i kaotičniji. “U sjebanim Sjedinjenim Američkim Državama”, a može i u Hrvatskoj, “možeš li se pogledati u ogledalo/i reći mi da je sve u redu?”, pita sebe i sve koji ga čuju, ma gdje živjeli. “Ili si jedan od nas/ili si jedan od njih/no ako si jedan od njih/bolje da mi ne prilaziš” urla Mould, zaoštravajući politički istup jer od indiferentnosti nema koristi. “Sloboda govora/ukradena od bande lopova/ova američka kriza/drži me budnim već noćima” reži Bob, da bi nam uz feedback pojačala na koncu poručio “šutnja je smrt/nemoj nikada zaboraviti/šutnja je smrt/šutnja”.
Besmisleno ubojstvo
Protiv pristajanja na šutnju i jest ustao s ovako glasnom i oštrom, buntovničkom i protestnom pjesmom za koju u intervjuu radijskom “The Local Showu” kaže: “Ludo je što mi se činilo kako stihovi pjesme ‘American Crisis’ prije samo dvije godine nisu imali smisla pa sam ih odbacio. Sada mi se pak čini da odražavaju ono što nam se događa ovih dana, a iako to nije što bih želio vidjeti, a još manje uživati u tome u kojem pravcu ide Amerika, nažalost tu smo gdje smo”. Takav dojam nije samo njegov nego, vjerujem, svih onih koji su čuli ili će preslušati tu pjesmu. Nota bene, ulogu Hüsker Dü u etabliranju američkog alternativnog rocka nemoguće je precijeniti jer njihov “Zen Arcade” jedan je od najveličanstvenijih dvostrukih albuma u povijesti rock glazbe, a “New Day Rising” jedna od ključnih ploča 80-ih.
Premda živi u Berlinu, Mouldu je bilo “teško gledati besmisleno ubojstvo Georgea Floyda” s kojim (ne)izravno korespondira njegova “American Crisis”. Tim više što je živio samo dvije ulice dalje od poprišta tog ubojstva, potom i u dijelovima Washingtona i New Yorka u kojima se minulih dana događaju prosvjedi izazvani tim ubojstvom i nataloženim društvenim, političkim, ekonomskim i rasnim razlikama. “Moj osjećaj osobne marginaliziranosti u doba Reagana vratio se tijekom administracije Trumpa kao čovjeka koji se smatra izabranim da propovijeda najgoru sortu evangelizma”, onu u kojoj nema mjesta za druge i drugačije, pojašnjava Mould.
Uz uzroke nataložene kroz desetljeća “grabežljivog kapitalizma” i okidač u vidu ubojstva građanina Georga Floyda, to je i srž problema zbog kojeg su uslijedili prosvjedi i nemiri koje Trump želi ugušiti Biblijom, Nacionalnom gardom, suprematistima pa i vojskom, ne obazirući se tko mu stoji na putu i zašto je i ova “pobuna jezik onih koji se ne čuju”, kako je to davno rekao pokojni i također rasističkim ubojstvom umoreni Martin Luther King.