Propustila sam novu riječku “Toscu”! No kao da i nisam, koliko sam o uprizorenju redatelja Marina Blažević pročitala i čula od kolega.
Puccinijeva se primadona/osvetnica kao srednji dio pučinijanske trilogije uz “Madamu Butterfly” i “La bohème” ovih dana pojavljuje u riječkom Zajcu, nakon što je isti ansambl već uprizorio i Verdijevu trilogiju, ali ne onu latinsku već šekspirijansku, dakle “Othella”, “Macbetha” i “Falstaffa”. Intendant i redatelj Blažević očito je sklon okupljanju pojedinih autora i naslova u tematske cjeline, što osim edukacijskoga motiva za publiku posve sigurno treba imati i umjetničko i dramaturško opravdanje.
Povijesne činjenice
Ovu “Toscu “ gledala nisam pa ne mogu o njoj pisati. No mogu zato dobronamjerno ali i začuđeno pitati: zašto plakat riječke “Tosce” krasi portret Zinke Kunc kao Tosce? Nitko priseban neće dakako pomisliti da se velika pokojna operna zvijezda povampirila, ali će se možda naći netko tko će povjerovati da Rijeka nešto slavi Zinki Kunc u spomen! Drugog se razloga teško domisliti.
Pa ipak razlog postoji. Pronašao ga je redatelj, razmjestivši operu koja se zbiva u jednom danu i noći u tri različita vremenska diskursa od kojih je drugi, najviolentniji, pripao NDH u kojem pjevačica Tosca kao pjevačica Zinka Kunc (a obje zapravo igra i pjeva Kristina Kolar), ubija silnika Scarpiju koji opet nije Scarpija, šef rimske policije, nego glavom i bradom Ante Pavelić! Dakle, Pavelić želi obljubiti opernu pjevačicu i ubiti joj ljubavnika, ali će ona, kako kaže libreto, ubiti njega (Scarpiu, ne Pavelića!), ljubavnik će ipak stradati, a na kraju i naslovna junakinja.
Koja zbrka! I koliko pitanja! Zašto Zinka, zašto Pavelić, po čemu publika uopće zna koga gospođa Kolar igra ako joj baš ne piše na čelu “ja sam Zinka!” I kakve veze imaju Zinka Kunc i Ante Pavelić?
Poneka povijesna činjenica kaže da je primadona Kunc u vrijeme NDH već bila primadona, ali miljama daleko, u Americi, u Metropolitan operi. S Pavelićem i NDH nije imala baš nikakve veze. Pa zašto onda baš ona, osim ako razlog nije da je bila jedna od najvećih interpretkinja Tosce u svom vremenu?! No činjenice kažu i to da je Milka Trnina bila prva Tosca u londonskom Covent Gardenu i prva u Metu, a prema riječima autora Puccinija najbolja koju je vidio! Po toj logici mogla je i Trnina personificirati novu riječku “Toscu”! Obje imaju s Pavelićem veze koliko i “Labuđe jezero” u “sretnoj” inačici u kojoj negativac pogiba!
I kao što je znano, opere već po definiciji i rasporedu karaktera vrve zločincima sviju fela pa ako se već htjelo aktualizirati političko i sladostrasno nasilje koje Scarpia utjelovljuje nije li riječkom viđenju perfidnoga zločinca pred nosom bio Gabriele D’Annunzio i nedavna izložba o fašističkom gubernatoru Rijeke? To više jer je izložba “D’Annunzijeva mučenica” upravo tematizirana s pozicije žena, pa dakle i neke moguće Tosce.
Nove tehnologije
Ima i dalje: svi glavni likovi opere povijesne su ličnosti, svi su postojali i živjeli početkom 19. stoljeća, i Tosca pjevačica, i opaki barun Scarpia, i Angelotti konzul Rimske republike, pa i ljubavnik Cavaradossi, da bi ih u sjajnu melodramu osam desetljeća kasnije smjestio Francuz Victorien Sardou i nakon toga uglazbio Puccini!
Danas smo dogurali do Pavelića i NDH, ili možda do još jedne priče o ustašama i partizanima? Ovaj put na operni način.
Možda je riječka “Tosca” posvećena danas sveprisutnom pokretu #MeToo, svim ženama na koje se nasrće s pozicije moći? Možda, vrag bi ga znao. No ja i dalje pitam u kakvoj su vezi Zinka Kunc i Ante Pavelić?
Problematika opernih režija, ne samo kod nas nego i u svijetu, postala je već dosadna mantra u vremenu u kojem su redatelji preuzeli glavnu riječ na glazbenoj sceni. Uz pomoć novih tehnologija, videa, filmova, izravnih prijenosa na mnogim tv kanalima... postala je dostupna svima koje to zanima pa smo tako manje-više svi u korak s vremenom koje, tvrdim, operu baš i ne voli. Ili ju ne razumije! Ili oboje. A oni koji brojne novotarije ne adoriraju nego uporno traže smisao u izvorniku, uglavnom su proglašavani reakcionarnom skupinom staromodnih ignorta ne razumiju.
Zinka partizanka
Umjetnička se sloboda, kažu, mora poštovati, jer inače čemu demokracija? No ima li i ona neke svoje granice, zadanosti, logiku, osim one po kojoj treba baš sve aktualizirati, po mogućnosti što bliže problematici s kojom živimo svakodnevno? Eto još jednog pitanja koje bi možda trebalo raspraviti u nekom budućem traktatu o estetici glazbene scene ovog vremena.
Često se postavlja i pitanje: zbog čega si današnji uprizorivači sami nešto ne napišu, po svom ukusu i znanju, i osjećaju trenutka koji treba postaviti na scenu? Manipulirati tradicijom je ipak lakše! I puno jednostavnije u operi, u kazalištu općenito, negoli u nekoj drugoj umjetničkoj vrsti koja naprosto neće dopustiti intervenciju na kipu, slici, pjesmi... Da, opera je očito istovremeno i najkrhkiji ali i najžilaviji umjetnički prostor. Jer nakon svega, ostaje joj još uvijek glazba!
A priču bi možda trebalo dovesti do krajnjeg apsurda i reći da je Zinka Kunc doista bila osvjedočeni domoljub, (možda je i to bio motiv dodijeljene joj uloge Pavelićeva ubojice???), voljela je svoju domovinu, tadašnju Jugoslaviju, u Americi je snimila zvjezdani repertoar s najvećim partnerima i dirigentima, ali i pjesmu “Na Bembašu”, Tijardovićevu “ Daleko me biser mora”, Zajčevu,”Domovini i ljubavi”..., u šali su je zvali “Zinka partizanka”, napokon život je završila u braku sa španjolskim borcem i Titovim diplomatom Ljubom Ilićem! I eto libreta za novu operu! No prije toga toplo preporučam pročitati esej dr Viktora Žmegača “Informacija okrenuta na glavu”.