ANALIZA

SLUŠANJE GLAZBE JE SKORO BESPLATAN, ALI NASTUPI UŽIVO SVE SU SKUPLJI Streaming i koncerti glavni su izvor prihoda glazbene industrije

Christian Hartmann/REUTERS

 

Gotovo polovica od 18,9 milijardi $, koliko je lani utržila fonografska industrija, dolazi od streaming servisa, a trend ukazuje na to da će CD uskoro biti beznačajniji i od LP ploče

Koncertna industrija u Americi s prihodom od 8 milijardi dolara na povijesnom je vrhuncu, ulaznice za nastupe i festivale posvuda su sve skuplje, a projekcije kažu da bi 2022. godine “živa glazba” globalno mogla uprihodovati 31 milijardu dolara i time gotovo dvostruko nadmašiti prihod “snimljene glazbe” iz 2016. godine.

Ono što je prije dvadesetak godina bilo označeno kao glavna prijetnja diskografskoj i glazbenoj industriji, danas se naziva njezinim spasom i definitivnom budućnošću. Naime, nakon godina poniranja prodaje CD-a kao glavnog nosača zvuka, trend je u pozitivu preokrenuo streaming; na neki način izrastao iz Napstera kao ilegalnog P2P servisa za dijeljenje glazbenih zapisa.

Doduše, strmoglav pad sa 500 milijuna CD-a, koliko je na američkom tržšitu prodano 2007. godine, na samo 141 milijun, koliko ih je na istom tržištu prodano 2018., neće biti preokrenut, pa ni zaustavljen. U bliskoj budućnosti vjerojatno će broj prodanih CD-a biti al pari broju prodanih LP ploča, koje posljednjih godina proživljavaju tržišno ne previše značajnu, ali ipak svojevrsnu renesansu. U konačnici i CD i LP i audiokazeta postat će poput diskofilske filatelije, a pravo svjetlo na kraju dugog tamnog tunela fonografska industrija ne vidi ni u legalnoj prodaji mp3 zapisa, koja zapravo nije ni zaživjela, nego u streamingu glazbenih zapisa.

Navedeno proizlazi iz nedavno objavljenog izvješća IFPI-a, Međunarodne udruge fonografske industrije, prema kojem je globalna industrija snimljene glazbe (dakle, bez koncertne industrije) 2018. godine ostvarila promet od 18,9 milijardi dolara; otprilike onoliko koliko je ista ostvarila 2007. godine. To je rast od 9,7 posto u odnosu na 2017. godinu, a za njega su ponajprije zaslužni streaming servisi poput Spotifyja, Apple Musica, u nas prisutnog Deezera i drugih, odnosno njihov sve veći broj mjesečnih i godišnjih pretplatnika.

Konkretno, 47 posto od spomenutih 18,9 milijardi dolara u 2018. godini potječe od 255 milijuna pretplatnika na takve servise, a uskoro bi snažnijem priljevu novca od streaminga glazbenoj industriji trebao pridonijeti i YouTube većim izdvajanjem prihoda ostvarenog na reklamama koje “trpite” prije nego što na tom servisu “pokrenete” (audio) video zapis glazbe vašeg omiljenog izvođača. Sukladno tome, prodaja mp3 zapisa pala je na otprilike 2 milijarde dolara, a oko 4 milijarde donijela je prodaja CD-a, LP-a i audiokazeta, odnosno “fizičkih” nosača zvuka. Ostatak od nešto više od 3 milijarde dolara potječe od prava javnog emitiranja i korištenja glazbe u filmovima, serijama i reklamama za druge proizvode.

 

Povijesni vrhunac

Dakle, tek nepuna trećina novca potječe od prodaje “fizičkih” nosača zvuka koji su 1999. godine glazbenoj industriji (bez koncerata) donosili glavninu od 25,2 milijarde dolara prihoda. Glazbena industrija, dakle, još se nije vratila na taj povijesni vrhunac, no zahvaljujući streamingu trend je napokon preokrenut, i to najsnažnije u posljednje četiri godine.

U rastu streaminga prednjače tržišta Južne Amerike, Azije i Australije, posebice Brazila, Meksika i Južne Koreje, no bitno je da je streaming postao vodeći izvor prihoda od snimljene glazbe i na najvećim fonografskim tržištima poput SAD-a, Japana, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, ali ne toliko i u drugim eurpskim državama. Primjerice, u Hrvatskoj, u kojoj za sada imamo samo Deezer, uz naznaku da bi mogao doći i Spotify, novac od pretplate na legalne streaming servise još je bitno manje značajan domaćim diskografima, autorima i izvođačima od novca koji ZAMP prikupi od javnog emitiranja. Na CD ni ovdje više nitko ne računa kao na ozbiljan izvor prihoda, jer i naši su klinci masovno na YouTubeu, no od toga hrvatski glazbenici i diskografi dobivaju tek “kikiriki”.

Spomenuti podaci globalno ukazuju na definitivnu promjenu u navikama poklonika glazbe, a zaživjet će legalni streaming i u nas. Sve veći broj njih, a u takve se ubraja i potpisnik ovih redaka, uživa surfati po streaming servisima i putem njih slušati čega god se sjete. Okej, kao starom glazbenom kritičaru najviše me zanimaju albumi, bilo novih, bilo starijih izvođača i to raznih glazbenih stilova u rasponu od jazza, preko countryja i soula, do hardcore punka dok bitno mlađi slušatelji omiljene “top of the pops” izvođače prate uglavnom putem videozapisa na YouTubeu, ali i “virtualne singlove” postavljene na Deezeru, Apple Musicu, Spotifyju i sličnima.

Doslove se ne sjećam kada sam posljednji put kupio neki CD, koji mi se kao nosač zvuka nikada nije svidio zbog odvratne plastične kutije, premalog omota i preanalitičnog i sterilnog zvuka. Samo povremeno kupim LP do kojeg mi je kao kolekcionaru stalo ili da popunim arhivu nekim albumom za koji kao klinac nisam imao love, ali bez streaminga teško bih mogao zamisliti život.

Stoga, uživam svakog petka ili ponedjeljka brstiti nova glazbena izdanja, a u slobodno vrijeme hobistički preslušavati starije albume koje iz ovih ili onih razloga nisam kupio ili mogao nabaviti, pa i otkrivati neke starije izvođače o kojima sam znao malo ili nimalo. U svim tim promjenama (osobnih) slušateljskih navika raduje me da se album kao “glazbeni format” nije izgubio, nego je za niz izvođača i dalje važan, premda u pop i plesnoj elektronskoj, a donekle i R&B i rap glazbi majka svih formata postaje, kao i prije izuma LP ploče, pjesma u obličju “virtualnog singla”.

Ono što (me) smeta jest što klinci, unatoč bezgraničnim i laganim mogućnostima otkrivanja glazbe, ostaju uglavnom zakvačeni na bezvrijedne pop i dance, a u nas i turbo-folk izvođače. Hip hop/R&B su u streamingu u Americi zauzeli 30 posto u 2018. godini i time postali vodeći glazbeni stil, ispred rocka, popa i countryja.

 

Bezgraničan izbor

Ukusi na stranu, svježi podaci IFPI-a potvrđuju koliko je David Bowie bio u pravu kad je svojedobno izjavio da će glazba u skoroj budućnosti u domove stizati poput vode ili plina, a posljednjih godina i u svaki pametni telefon, čime nam je omogućeno da u džepu nosimo gotovo svu snimljenu glazbu u svijetu i za male novce, pa i besplatno (uz reklame) pristupamo istoj kada, odakle i koliko puta želimo.

Ta mogućnost bezgraničnog izbora, naravno, može pasionirane poklonike glazbe izludjeti, a klinci možda i ne znaju što bi s njime, no sama ideja da u laptopu, tabletu ili mobitelu imam pristup svoj glazbi koju želim čuti doista je poput sna pokojnog kritičara Lestera Bangsa, koji je maštao o tome da posjeduje katakombe u kojima bi bile pohranjeni svi ikada objavljeni LP albumi. Zauvrat, zbog lake dostupnosti glazba više ne predstavlja identifikacijski kod mladih ili žuđeni “predmet želja” kao što je mojoj generaciji bila LP ploča.

Ipak, publika hrli na koncerte i festivale, pa je samo u SAD-u “live music” industrija prošle godine ostvarila prihod od 8 milijardi dolara; povijesni je to vrhunac i ekvivalent polovice prošlogodišnjeg prihoda globalne glazbene fonografske industrije. Procjena je da bi koncertna industrija 2022. godine globalno mogla ostvariti prihod od 31 milijardu dolara, dvostruko više od prihoda fonografske industrije iz 2016. godine, što je također svojvrsni povratak u razdoblje prije uzleta diskografske industrije.

Izvođači danas, kao i prije Drugog svjetskog rata, najviše žive od koncertnih nastupa, a potrošači glazbe time su na ćupriji izgubili ono što su dobili na mostu jer ako je slušanje snimljene glazbe postalo nikada jeftinije, koncertne ulaznice su skuplje nego ikada u povijesti. Kako za pojedinačne nastupe tako i za sve brojnije festivale na kojima se, kao i u nasumičnom streamingu, sve češće miješaju izvođači raznih, pa i oprečnih glazbenih stilova.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo