PIŠE ŽELJKO IVANJEK

SPLITSKA DICA – OD ZIDIĆA DO VJEČNOSTI Raščlanivši prošlost, u kojoj je 'sve bilo muzika', Gall pokazuje što ostaje kada cure odu doma

 Marko Todorov / HANZA MEDIA

Croatia records postaje ozbiljan izdavač kulturno-povijesnih knjiga: sastavlja kamenčiće u mozaik hrvatske popularne kulture. Objavio je novu knjigu Zlatka Galla, “Splitska dica - od zidića do vječnosti”, u istoj biblioteci u kojoj je, prošle godine izašla “Tvornica glazbe” Siniše Škarice.

Autor je povjesničar umjetnosti Zlatko Gall, 40-godišnji sudionik, gdjekad i protagonist, splitskog zabavno-muzičkog života. Knjigu je posvetio dojučerašnjoj dici s rive, s kojom pjevamo najmanje četvrt stoljeća. Prvo poglavlje je izuzetak, uvodi u cijelu stvar, kao i drugo, u kome se bavi Oliverom Dragojevićem, čiju je biografiju objavio 2006. Napokon, splitska glazbena dica jesu i Runjićeva i Oliverova.

Na kraju “Oliverova” poglavlja, Gall otvoreno priznaje da “krade” od sebe, odnosno iz “Južnjačke utjehe”. Nego kako drugačije, trebao bi, inače izmisliti drugu povijest legende. No pitanje “auto-krađe”, odnosno autocitata, tako je gurnuo u prednji plan, jer ono i jest važno za “Splitsku dicu”. U bitnome se oslanja na tekstove koje je Gall objavljivao u dnevnoj i tjednoj štampi, još tamo od Poleta. Često mu autocitati služe kao zahvalni narativni produžeci.

Po kompoziciji, “Splitska dica” su crossover minuloga rada i aktualnog nadopisivanja. Svojevrsni patch-work, ili puzzle. No, bilo je nemoguće nabaviti metronom koji bi odredio idealni udio jednog i drugog štiva. Mimo toga, autor je “pravi” Dalmatinac, bolje reći rođeni kritičar, kome je važno potvrditi suvremene ocjene s jučerašnjim. I pokazati, tako, dosljednost kriterija i pisma u razdoblju hira.

S takvim radnim kontinuitetom Gall se ponosi, s pravom, to jest vjera u kritički poziv. Ali, ponekad pretjera, citirajući “posijedjele” recenzije na dvije stranice. To se dobro vidi kad ih skrati, pa dvoglasno zapjevaju sa “suvremenicima”.

S obje strane, ili bande, Gall dosljedno prati splitsku scenu kroz dokazane i osebujne autorske ličnosti. Pa kad piše o Đavolima, slijedi naravski Nenada Belana, zatim Dinu Dvornika i Marijana Bana - njihova mladost krasi naslovnicu - isto tako, Dragana Lukića Lukyja i druge, svima znane stupove iste scene, da bi se rasplamsao baš na pojedincima koji su nama, žabarima manje poznati.

Ono što Zlatka Galla čini posebnim piscem, to je baš provala “male” svakodnevice između “brojeva” top-liste. I to ga umijeće povezuje sa Škaricom, koga i citira, koji se izrastao u začinjavca glazbeno-kulturalne povijesti. Riječ je, zapravo, o velikoj tradiciji u maloj sredini, koju su započeli Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, a nastavljaju je Dragaš, Horvat i mlađi.

U ovom splitskom ljetopisu “mjuza” i dica s instrumentima dobili su primjerenu auru: njihove svađe i poljupci, bratstvo po pojačalima, izmještanje iz jednog u drugi bend, što potvrđuje, u krajnjoj liniji da svaki lonac nađe poklopac - ako je talentiran i uporan u čekanju. Iz Osmog putnika iščahurio se Stipišić Gibonni. Jednom Gall spominje i njegova neumrlog oca, Ljubu, koji je svima nama, naročito “kajnutim kajkavcima”, pokazao što čakavci mogu i rade s pjesmom. Bez osobne, napokon nema ni zajedničke tradicije.

Strasti glazbenog Splita, morski i radijski valovi na kojima su “jašili” Ban, pokojni Dvornik, Huljić i svi časni šansonjeri i “gubitnici” svjetlost je koja privlači suhozemne ljubitelje plavca, trajekta i grma punog zlatnih krijesnica. Pod njima svira “akustična” gitara na pjeni bijelog vala, od papira.

Svaka čast Oliverovim i Gibonnijevim dionicama, o tome kako su se s “dna”, kroz trnje i između nogu magaraca dovinuli do zvijezda, no stranice posvećene Tomi Bebiću i Draganu Lukiću Lukyju ostaju ovom čitaču najbliže. Zaboravio sam, evo, Marinka von Biškića. One mogu privući skeptike kojima su, inače dovoljni hitovi od svijeta popularne glazbe.

U naklonu Splitskom festivalu, Gall podsjeća na pjesnike: Tomislava Zuppu, Jakšu Fiamenga, Momčila Popadića i druge, sve do Saše Antića. I na uzorite hitove poput “Nostalgične” TBF-a, građenog na poticaj Dedićeve “Sve što znaš o meni”, za koju još 2004. piše da je vrhunac albuma Maxon Universal. “Izniman je komad Sašine poetike”, “niže sumorne krokije iz hrvatskog svagdana”, govoreći “o idealiziranom prošlom vremenu”.

Raščlanivši prošlost, u kojoj je “Sve bilo muzika...”, na dijelove, Gall pokazuje što ostaje kada cure odu doma. Pa kada neki drugi mladi preuzmu “vječne” šlagere, čekat će ih njegova povijest. Sebi je otvorio teme za nove knjige. Npr. o ratnom vremenu, kada su najveći preživjeli u disko-klubovima i snimali spotove za “vandl” mesa. Kako bi to opisao Saša Antić, tek se može slutiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2020 17:49