Petnaest godina diskografske karijere, tijekom koje je sevdah dovela u doticaj s drugim glazbenim stilovima od Balkana do Amerike i publike u jednakom zemljopisnom rasponu, Amira Medunjanin obilježava albumom “Ascending” koji i jest i nije presjek njezinog dosadašnjeg djelovanja.
Jest, jer su se na “Ascendingu” našle i skladbe koje je ranije objavila, a i nije jer zahvaljujući aranžmanima Ante Gele i Bojana Zulfikarpašića te pratnji norveškog komornog orkestra TrondheimSolistene posrijedi su drugačije verzije tih pjesama te snimke onih koje je Amira do sada samo izvodila uživo. O “kraljici sevdaha” ste u međuvremenu, pa i u nedavnom intervjuu za Studio (Jutarnjeg lista), saznali štošta. Kako je počela pjevati sevdalinke i dala otkaz na sigurnom i dobro plaćenom poslu da bi se posvetila svojoj glazbenoj strasti, zašto je vani nazivaju “bosanskom Billie Holiday” te kamo su je sve diljem svijeta dovele njezine poput tradicionalnih čulne, a ipak drugačije izvedbe sevdalinki od onih koje smo otprije znali.
Povratak izvorima
Tako su i meni, premda kao rođeni Zagrepčanin nisam (bio) zakačen za sevdalinke, od kojih sam neke od njih čuo još u djetinjstvu, Amirin glas i njezine tehnički savršene i osjećajima tako bogate izvedbe sevdaha postale jedan od medikamenata. Za boli moje duše, psihe i tijela. Stoga sam se na tom emocionalnom polju posve pronašao u Amirinom poimanju sevdaha kao glazbe uz koju “babo pjeva i plače u isto vrijeme, a dobro mu je”. Slušajući godinama njezine izvedbe, a tako je i s ovima s albuma “Ascending”, doslovce sam osjećao kako nakupljena bol otječe iz mene. Životni usud, a i to bi mogla biti jedna od definicija sevdaha, htio je da Amira svoje ključne albume objavi u posljednjih sedam, osobno mi vrlo teških i traumatičnih godina života. Na svoj me način i ona liječila pa joj veliko hvala na tome.
Na onom polju, pak, koje spada u moju profesiju, Amira me u ovoj dekadi fascinirala time što je s pomno odabranim suradnicima istodobno vraćala sevdah izvorištu, ali mu i širila “područje djelovanja”; podsjećajući na njegovo povijesno-glazbene vrelo, ali i odvodeći ga ka udaljenijim glazbenim tokovima.
Lijek za dušu
U tim njezinim izvedbama sevdah je i dalje bio “bosanska gradska pjesma” nastala “pod turskim i sefardskim utjecajima”, ali i promaknut u internacionalno razumljivu glazbu blisku jazzu i bluesu, čineći ga i bosanskim pandanom morne Cesarije Evore i fada Amalije Rodrigues. Sevdah je kroz Amiru, dakle, postao univerzalno prepoznatljiv odraz ovdašnje duše, ali i lijek za bolećiva duševna stanja, ma otkuda dolazili oni koji uživaju u njezinoj glazbi. Uz to je u svoj sevdah - koliko tradicionalan, toliko i drugačiji - prelijepo pretakala i pjesme s prostora bliskim njezinoj Bosni koje, ako ćemo tjerati mak na konac, izvorno nisu sevdalinke.
U tom smislu, Amira je iznimno senzualna pjevačica koja doslovce nikoga tko je čuje, barem ako mene pitate, ne može ili ne bi smjela ostaviti ravnodušnim. Uz to, ona je tehnički perfektna vokalistica i umjetnica s iznimnim osjećajem za estetiku koja je i kroz suradnju s Mostar Sevdah Reunionom naučila pridavati pažnju aranžmanima, kasnije i za sevdah neuobičajenom stilizmu. Iz tih razloga je na njenim ključnim albumima - “Amulette” (2011), “Silk & Stone” (2014) i “Damar” (2016), a bilo je naznaka toga i na “Zumri” (2009) i “Rosi” (2005) - jedna do prije dvadesetak godina lokalizirana “patnička” pjesma prerasla u globalno interesantnu glazbenu umjetnost. Ako je sevdah dotada bio “srž Bosne”, zahvaljujući ponajviše Amiri - iako valja cijeniti i doprinose Mostar Sevdah Reuniona, Damira Imamovića, a u novije vrijeme Bože Vreće i nekolicine drugih - postao je i moguća srž Balkana i Mediterana. Bliska i glazbi potekloj iz sliva Mississippija zbog čega su Amiru su mogli shvatiti, zavoljeti i uz nju zaplakati i u Londonu, Parizu, Berlinu, Beču, New Yorku, Chicagu, Seattleu, Oslu, Briselu, Ženevi...
Emotivan iskaz
Sve se to - zahvaljujući stalnim suradnicima poput Ante Gele koji je raspisao većinu elegantnih i ukusnih aranžmana za gudače, Bojana Zulfikarpašića, Zvonimira Šestaka, Boška Jovića i Nikole Stajića, ali i izvrsnom ansamblu TrondheimSolistene - najviše do sada u njenom opusu odrazilo na “Ascendingu”.
Taj album je koliko sevdah, toliko i jazz i blues, šansona i komorna klasična glazba, a u svakom slučaju još jedan duboki emotivni iskaz i visoki estetski doseg Amire Medunjanin unutar kojeg se našlo mjesta i za međimursku “Oj, meglica” Vladimira Kočiša Zeca (iz Novih fosila).
Vjerovali ili ne, za ostvarenje tako strastvenog zagrljaja bolećivih sevdalinki i srodnih pjesama s toplog juga i pedantne klasike s hladnog sjevera Europe bilo je potrebno samo dva dana snimanja u Norveškoj, uz tek jedno nadosnimavanje u glasovitom Abbey Roadu (u kojem su i Beatlesi ostvarili svoja vječna djela) i miksanje u također vrlo cijenjenom Real World studiju (Petera Gabriela). Tako je to kod velikih umjetnika s nepogrešivim osjećajem za mjeru i ukus da bi se sjeta i melankolija sevdaha u opet drugačijem, pomalo neočekivanom, ali podjednako divnom ruhu Amire, njezinih prokušanih suradnika i skandinavski preciznih, no nimalo obestrašćenih gudača spustila natrag, otkuda je i krenula u svijet. Poput nekog romantičnog glazbenog vlaka, nalik onom starom Orient-Expressu čije su tračnice ovaj put, za promjenu, spojile Sarajevo, Zagreb, London i Trondheim.