NOVI ALBUM

TAMARA OBROVAC Transcendentalno putovanje Mediteranom i očevom ostavštinom

Goran šebelić / CROPIX

Pjevačica i autorica kroz jazz ponovo efektno stapa istarske i druge mediteranske glazbene motive, ali  ovaj album je nekoliko mjeseci nakon smrti slikara Ivana Obrovca moguće pojmiti i kao rastanak kćeri i oca

O tome koliko je Tamara Obrovac unikatna autorica i pjevačica na hrvatskoj jazz i ne samo jazz sceni više ne treba ni trošiti riječi, ali neka pojašnjenja, bolje rečeno osobni dojmovi glazbenog kritičara koji, stjecajem okolnosti, nije tijekom minulih dvadesetak godina dovoljno pisao o njoj, nisu na odmet.

Neki od vas znaju da je koncem svibnja umro Tamarin otac, istaknuti istarski slikar Ivan Obrovac. Nepuna četiri mjeseca ranije njih su dvoje u Laubi zajedno otvorili izložbu Ivana Obrovca “Pantoskopija” glazbeno-vizualnim performansom “Obrovac na kvadrat”. Je li time i formalno potvrđena veza između Tamarine glazbe i slika njezinog oca?

Moguće, jer Tamara je prigodom otvorenja izložbe u Laubi rekla i ovo: “Volim tatine radove jer imaju kompleksnost, dubinu perspektive bez upotrebe klasičnih vizualnih sredstava kojima se to postiže. Kad ih gledam, svaki put u njima nađem nešto novo. Neki drugi svijet koji prodire, pa čak i paralele sa svojim načinom razmišljanja u odnosu na to kako on misli slikarski, iako je razlika između onoga što radimo velika, s obzirom na to da se glazba trenutačno i stvara i doživljava. Kad razgovaramo o omotima mojih albuma na kojima se redovito nalaze detalji njegovih slika, pronalazimo zajedničke točke u procesu stvaranja. Pravilo je da se oko svega dogovorimo, ali večeras ja sviram kako on slika”.

 

Veza glazbe i slika

Početkom lipnja 2018. godine, u povodu otvorenja izložbe Ivana Obrovca “Licentia poetica” u Labinu, likovni kritičar Mladen Lučić zapisao je da Tamarin otac “pitanje stila ne traži u eksplicitno programski deklariranim pravcima, već u sintezi tradicije i suvremenosti, izbjegavajući podjele na kolorističko i akromatsko, ekspresivno i konstruktivno, gestualno i tautološko, figurativno i apstraktno. Radi se o visoko rafiniranom pristupu slikarskim problemima, baziranim na tradiciji i avangardnim pokretima prošloga stoljeća, gdje nam Obrovac nenametljivo kazuje priču o istinskim i povijesnim vrijednostima modernizma”. Gotovo isto bi se moglo reći i za glazbu Tamare Obrovac.

Naime, emotivnim i osobenim načinom pjevanja te skladbama kojima istarske glazbene motive uvezuje s onima s raznih strana Mediterana, pa sve do Amerike, iz koje potječe jazz koji izvodi i koristi kao katalizator i za druge glazbene stilove, Tamara svoje najdublje i najtradicionalnije korijene prezentira na moderan i avangardan, ali nikada nejasan ili isprazan način.

Goran Šebelić / CROPIX
 

Lijepa je to i važna estetska transformacija onoga iz čega je potekla, ali i čemu u glazbenom univerzumu otpočetka teži.

Sve to vrijedi i za njezin novi album “TransAdriaticum”, koji je snimila s dugogodišnjim suradnikom, vrhunskim bubnjarom Krunom Levačićem, dočim elegantni pijanist Stefano Battaglia i minuciozni kontrabasist i violončelist Salvatore Maiore, obojica iz Italije, stvaraju elegičnije i smirenije, pastelnije i tamnije konture njezinih skladbi. Nije da ih do sada nije imala, no “TransAdriaticum” se, likovnim rječnikom rečeno, doima najzagasitijim Tamarinim albumom. Donekle i najmističnijim i najmračnijim, najoporijim i najtežim u njezinom opusu.

Nažalost, Ivan Obrovac nije dočekao izlazak novog, ukupno trinaestog albuma njegove kćeri, no možda se i zbog toga, post festum, još snažnijom doima povezanost Tamarine glazbe sa slikama njenog oca.

Kronološki, “TransAdriaticum” snimljen je prije smrti Tamarinog oca, ali zbog toga što je objavljen nekoliko mjeseci nakon odlaska Ivana Obrovca na neki način ima i auru kćerinog rekvijema za preminulog oca. Što ako je Tamara, kako to ponekad biva s očevima i kćerima, slutila tijekom snimanja da otac neće još dugo biti na ovome svijetu? Ne možemo znati, a za novinski članak ne čini mi se primjerenim postaviti joj to pitanje, jer po mom sudu previše zadire u njezinu intimu.

Kinert

No, zato mogu iznijeti je da je Ivan Obrovac 1969. godine diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Alberta Kinerta, koji je pak bio dobar prijatelj s mojim djedom, jer su svojedobno zajedno trenirali boks, pa iz tog razloga jedna Kinertova grafika krasi i jedan od zidova mog stana.

Ta grafika, s motivom skelara na rijeci, jedan je od najdražih i najosobnijih predmeta iz ostavštine mojeg djeda i bake. Gledao sam je od malih nogu, a kod mog djeda je završila jer je Kinert “bio široke ruke i mnoga je svoja djela poklanjao, bilo prijateljima, bilo kad bi ga netko to zatražio, bio je jako velikodušan”, kako je u lipnju 2018. godine rekla Kinertova kći Nada Žiljak u povodu otvorenja retrospektive njezinog oca u Modernoj galeriji.

Stoga, hvala pokojnom Albertu Kinertu i s moje strane, ako to išta znači. Možda je bedasto od mene, no taj detalj zajedničke prošlosti Tamarinog oca i mog djeda pridonio je i da njezinu glazbu poimam osobnije nego ranije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo