Prošle je subote u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu završio 3. Zagrebački operni festival. Od 9. do 20. rujna, u desetak dana, donio je 5 opernih produkcija na glavnoj sceni, jednu operu za djecu, jednu komornu operu i međunarodni forum o razvoju publike u foajeu. Za svakoga ponešto, rekli bismo, uz svesrdni angažman sa svih strana operne scene grada kako bi se opera približila onima koji je još ne poznaju. Kao da slijedi riječi Dražena Siriščevića iz kultne tv emisiji Opera Box, ("ljubitelji opere i oni koji će to tek postati, jer drugih nema"), ovaj festival zdušno radi na tome da nitko ne ostane netaknut čarolijom pjevanoga kazališta: opremljen je najrazličitijim popratnim sadržajimapoput razgovora prije predstava, slušaonica s audio prijenosima izvedbi na zvučnicima ispred zgrade i opernim kvizom u stankama. Posljednji program te subotnje večeri upriličio je zagrebačko gostovanje opernog ansambla mariborskog Slovenskog narodnog gledališča Maribor s rijetko izvođenom kasnom Verdijevom uspješnicom "Otello".
Publika je ovacijama ispratila izvođački sastav, sve solista, zbor i orkestar, te dirigenta Roberta Gianola, objeručke prihvativši solidnu izvedbu raritetno teškog Verdijeva djela, zbog čega ga se rijetko koje kazalište usuđuje staviti na scenu. Poznatu Shakespeareovu priču o okrutnom maurskom vojskovođi u Mletačkoj službi koji, našuškan spletkarenjem svojega podlog zastavnika Jaga, iz ljubomore ubija suprugu, švicarski redatelj Guy Montavon smješta u univerzalno, a opet neo-povijesno doba, s mnogo modernističkih elemenata i intervencija, uz poruku da se takvo nasilje nad ženama, nažalost,događa i danas. Bio je to nastavak suradnje između dvaju kazališta, nakon što je prošle sezone Zagrebačka opera gostovala u Mariboru Puccinijevom "La boheme". Vidjeli smo impresivnu predstavu s moćnim orkestrom i zborom, vizualno atraktivnu zahvaljujući dobroj redateljskoj kombinaciji moderne pokretne scenografije, stiliziranih kostima, raznoraznih rasvjetnih tijela i kolorističkih projekcija prema ideji opere kao cjelokupnog umjetničkog djela. U operu koja izvorno nema baleta, u zborskom prizoru "Fuoco di gioia" redatelj, zadužen za sve detalje dizajna produkcije, uvodi i koreografiju s dvojicom muških plesača koji pred narodom pantomimski najavljuju ono što slijedi, s komičnim momentom rupca kao lažnog dokaznog materijala.
Taj moment "kazališta u kazalištu" izvrnut je redateljski "citat" druge slavne Shakespeareove drame, "Hamleta", u kojem se ipak retrogradno otkriva radnja. Predstava ima predivnih prizora s krvavocrvenim nebom na zalasku ili pak svjetlucanjem morske površine u romantičnom duetu Otella i Desdemone, dok je još uvijek njihova čista ljubav nepomućena intrigama dežurnog krivca. Glazbena je izvedba povjerena talijanskom dirigentu kojemu je ova mariborska produkcija premijerno uprizorena u veljači ove godine bio debi s ovom operom i za njega je pjevače odabrao umjetnički ravnatelj Mariborske opere, kolega dirigent Simon Krečič. Dok je maestro Gianola postigao skladni orkestralno-zborski slog i tempa kao okvir za uspješne zapjeve, u solističkoj je podjeli nažalost kronično nedostajalo idealnih verdijanskih glasova. Jasno, teško je danas na tržištu naći idealnog i Otella i Jaga, zbog čega se ova opera tako rijetko i uprizoruje. Zato je veliki kompromis učinjen angažmanom talijanskog tenora Carla Ventrea čiji je glas previše istrošen, rezak i maniristički za naslovnog lika.
S druge strane, gostujući Slovenac Luka Brajnik otkrio je pjevni bariton lijepe boje, no u ključnim je dramskim trenucima levitirao u intonaciji i bio nesiguran. Naknadno saznajemo da se taj unuk svojedobno slavnog slovenskog tenora Miroslava Brajnika, unatoč prvotnom opernom uspjehu na međunarodnom planu, posljednjih godina u Ljubljani posvetio više obiteljskom životu i drugim poslovima izvan opere, što objašnjava njegovu nepostojanost kvalitete. Glavna ženska uloga Desdemone u Verdijevoj operi ipak traži snažniji sopran od samog "zvona u grlu" kakvo resi jedinu stalnu članicu Mariborske opere među protagonistima predstave, vrlo muzikalnu Sabinu Cvilak, koju pamtimo po jednom davnom gostovanju u Zagrebu u Mozartovoj operi "Idomeneo", a nedavno smo je mogli kod nas vidjeti i kao Mimi u Puccinijevoj "La bohème". Nažalost, orkestar je u ključnim zapjevima prekrivao njezin lirski glas. Od ostalih uloga, dramaturški i glasovno oduševio nas je Solinjanin Bože Jurić Pešić iz opernog ansambla riječkog HNK Ivana pl. Zajca gdje "drži" željezni repertoar. Čvrst je to tenor idealan za Puccinija i Verdija, uz izniman glumački talent, tako da će nam u svježem sjećanju na tu večer još dugo ostati njegova interpretacija pijanog Cassija. U svakom slučaju, izvedba Otella skladno je upotpunila program Zagrebačke opere koja je spremna za novu sezonu i nove premijere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....