U nastavku donosimo:
- dojmove s nastupa Manic Street Preachers na INmusicu, uz emotivne reference na Richeyja Edwardsa i presjek ključnih pjesama
- atmosferu i repertoarne igre KT Tunstall, s referencama na škotske i domaće motive te umetanja poznatih hitova
- iskustvo s pozornice Jacka Whitea i njegove prateće postave, uz izbor obrada i energiju koja je oblikovala večer
- kratke osvrte na izvedbe bendova koje je publika spominjala na terenu, uključujući Fat Dog i regionalne favorite
- dojam o festivalskoj organizaciji i vizualnim detaljima koji su obilježili INmusic i širi kulturni kontekst događaja
Sparina, teške noge i umor nataložen tijekom 45 minulih sezona s tisućama koncerata koje sam profesionalno popratio, kao “ostatak ostataka” profesije zvane rock-kritičar, uvjetovali su da prvog dana osamnaestog izdanja INmusic Festivala propustim sve što se događalo prije i poslije nastupa Manic Street Preachersa, KT Tunstall i Jacka Whitea.
Odmah po dolasku sretoh dragog mi prijatelja Zorana Čuturu koji mi reče da su mu Fat Dog bili odlični, za razliku od subotnjeg nastupa Fat Freddy’s Dropa u MSU-u na kojem smo patili zajedno u kilavom dubu i metiljavom reggaeu, a vjerojatno bi mi po volji bili i mađarski surf-rock bend The Keeymen, naš Ivan Grobenski i nizozemski Nusantara Beat.
No, realno, većina ljudi u ponedjeljak je na INmusic došla zbog Manicsa i Whitea te između ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....