ZAGREB - Teška koraka, kao da su mu noge u okovima s broda Bounty, Shane MacGowan se dovukao na pozornicu Šalate kako bi se usidrio za stalak od mikrofona poput Mojsija o štap. Ne baš mojsijevskim, nego slabašnim, grgljavim glasom pozdravio je okupljene na jeziku koji samo nalikuje ne engleski i najavio “Streams Of Whiskey”, te potoke slavne irske tekućine koji su ga doveli do ruine od čovjeka.
Kako je nesigurno i nesuvislo počeo pratiti The Poguese u spomenutoj pjesmi, već sam pomislio da ćemo umjesto koncertu legendarnog folk-punk benda prisustvovati noći živih mrtvaca u mjesečinom obasjanoj i nesnosno sparnoj zagrebačkoj noći. “If I Should Fall From Grace With God” bila je podjednako potrošena, s “The Broad Majestic Shannon” i “Boat Train” počelo je dovođenje svijesti, a na prekrasnoj “A Pair Of Brown Eyes” stvari su počele sjedati na svoje mjesto.
Shaneove najave pjesama, jer ih gotovo nitko nije kužio, pratile su zlurade salve smijeha, ali sviračka uvjerljivost, dinamičnost i živopisnost Poguesa počela je podsjećati na njihove dane ponosa i slave i ono prohladno englesko ljeto 1989. kad sam ih gledao uživo na festivalu Reading, okupan kišom i ispran pivom.
Doduše, već tada se Shane nakon svakih četiri-pet pjesama išao odmoriti iza pozornice, a umjesto njega bi, kao i na Šalati, za mikrofon uskakali Spider Stacy i James Fearnley ili bi bend izveo instrumental.
Ipak, Shaneova motorika govora bila je bolja, a grlo snažnije pa u ljeto 1989., nakon savršenog albuma “If I Should Fall From Grace With God”, nije bilo dileme da me čeka išta doli sjajan koncert jednog od najvećih i najvažnijih britanskih bendova svih vremena.
Sve je bilo na kocki
U Zagrebu, ljeta Gospodnjeg 2011., sve je bilo na kocki. The Pogues su stigli kao diskografski neaktivan bend, Shane je još na prvom zagrebačkom ukazanju uoči Božića 1998. bio polumrtav, a sad nas je stisla i afrička žega od koje se čovjeku povraća, a da ne popije ni kap alkohola.
No, veliki bendovi su veliki bendovi, pa iako su Keith Richards i Ron Wood za Shanea i Poguese manekeni zdravog života i maskote klubova liječenih ovisnika u čiju dugovječnost samo budala može sumnjati, “Sunny Side Of The Street” naznačila je da ćemo ipak prisustvovati solidnom, pa čak i vrlo dobrom koncertu.
Nije ispadao iz tempa
Iz pjesme u pjesmu Shane je postajao sve glasniji, razgovjetniji i energičniji, nije baš nimalo ispadao ni iz tempa, ni iz tonaliteta. A njegovo hroptanje? Pa, bez tog hroptanja The Pogues ne bi bili The Pogues. To hroptanje, siktanje kroz zube, zavijanje i grgljanje je autentičnost koju mnogi naizgled veliki pjevači nikad neće niti shvatiti, niti dohvatiti. Zamjerati Shaneu na tom lavežu je kao da idete nešto zamjerati pjevačkom stilu pokojnoga Tome Bebića čije obrise lica s gustom bradom kao da je načas poprimio puni mjesec nad Šalatom.
Vratio se Jura Stublić
“And The Band Played Waltzing Matilda” doslovce me je pomela, a s “London Girl”, “Thousands Are Sailing” i “Dirty Old Town” velika fiesta uz The Pogues i službeno je zavladala Šalatom. Svako malo netko bi u zrak bacio čašu piva, pa nam tuširanja tom svetom tekućinom nije manjkalo, tribine su plesale kao da se u Zagreb vratio duh iz pjesama Jure Stublića s početka 80-ih, a Shane nas je vodio kroz more dobre zabave poput admirala Nelsona u bitku kod Trafalgara.
Pred nama - dok su se rastezale harmonike, udaralo u gitare, bendžo, bubnjeve i puhalo u frule - promicali su svi oni jadni i napaćeni Irci koji su tijekom povijesti plovili preko oceana za koricom kruha i ostavljali kosti na gradnji pruge preko Amerike, opijali se po brodovima i barovima, radili za bocu ruma i skupo plaćeni sifilis. I nema nikoga doli Shanea i The Poguesa tko je tako vjerno utjelovio sve te patnje i sva ta lutanja jednog naroda.
Samo budala bi slavila ili propagirala životni stil Shanea MacGowana, no bez alkohola sve te pjesme The Poguesa ne bi bilo moguće napisati. Netko se morao spustiti na dno kace, zagrepsti i talog ljudskog šljama iznijeti na svjetlo dana pa ga uobličiti u neuništive, vječne i veličanstveno lijepe pjesme. Shane možda jest najveći svjetski pijanac, jednoga dana njegovu će jetru proučavati na Oxfordu, a njegov lik lijepiti na boce sa žestokim pićima kao upozorenje do čega može dovesti prekomjerna konzumacija, ali on je i jedan od najvećih pjesnika.
On doista više ne može pričati, a vjerojatno niti razmišljati suvislo, pa nam je pri kraju koncerta usred srpnja na tridesetak stupnjeva u jedanaest navečer mrtav-hladan čestitao Božić.
Ipak, Shane je svoju rolu izveo sigurnije i uvjerljivije od očekivanja. Nije teško biti bolji od onoga jadnog nastupa s The Popes uoči Božića 1998., ali malo tko je očekivao da će Shane u pjevanju biti na visini zadatka koliko i njegovi pajdaši iz benda koji su ipak manje oštetili svoja jetra i mozak, ostavši na glasu kao pouzdana banda velikih svirača. Kako bilo, nitko od pet, šest tisuća prisutnih nije zažalio što je došao na Šalatu. Shane nas je sve zajebao, a mi smo za kraj uživali u prekrasnim izvedbama “Bottle of Smoke” i “Sickbed Of Cuchulainn” te bisevima sačinjenima od “Sally MacLennane”, “Rainy Night In Soho” i “Irish Rover” te “Poor Paddy on the Railway” i “Fiesta”.
Kišna noć u Sohou
Zapravo, budala i idiot sam ispao ja, a ne Shane. Umjesto da u sebe strusim barem nekoliko piva i da se povedem za svojim pokojnim djedom koji je pod gasom znao i na konju ujahati u birtiju, ja sam cijeli koncert The Poguesa proveo na vodi, kao da stojim u kišnoj noći na Sohou, a ne na zagrebačkoj sparini čiji razmjeri ne zaostaju za ljepljivšću “Summer In Siam” koju, nažalost, nismo dočekali. Kod The Poguesa i Shanea takvih, kardinalnih pogrešaka baš i nije bilo. Umjesto noći živih mrtvaca, doživjeli smo veliki povratak Shanea u Zagreb.