Vijest je bila odlična. Morrissey stiže na jednu od najljepših mediteranskih pozornica, na tvrđavu svetog Mihovila u Šibeniku. Sreća me pratila prilikom kupovine ulaznice na webu, bio sam među najuspješnijim ribičima i ‘upecao‘ kartu, za razliku od mnogih koji su ‘ostali kratkih rukava‘.
Međutim, pjevač-pjesnik iz Manchestera ostao je dosljedan sebi i još jednom dokazao da glasine o tome da je ‘neodgovorni mamlaz‘ nisu potpuno neutemeljene. Odavno poznat po otkazivanju koncerata u zadnji čas uz sumnjive izgovore, napravio je to i ovaj put. Poput mnogih drugih, nisam na vrijeme uspio otkazati rezervirano noćenje u Šibeniku i tako, unatoč povratu novca za ulaznicu, nepotrebno ostao uskraćen za određeni iznos.
Iako sam u početku bio bijesan na Morrisseyja i njegovu ‘kulturu otkazivanja koncerata‘, na kraju priče sam mu ipak zahvalan što je ispalo kako je ispalo i shvatio da mi je suđeno bilo ‘whodočašće u Padovu‘.
Na dan nakon otkazanog koncerta u Šibeniku u okolici Padove su zakazan koncert imali The Who i sada se otvorila mogućnost da umjesto u Šibeniku tamo budem prisutan i ja. U zadnji čas sam uspio doći do ulaznice i organizirati putovanje iz Zagreba do Padove te svjedočiti prvom koncertu oproštajne turneje ‘The Song is Over‘ koja se, nakon samo dva koncerta u Europi (preciznije, Italiji), tijekom ljeta nastavlja u Sjevernoj Americi.
Tko su The Who?
Za The Who je premalo reći da su legende. Radi se o jednom od ključnih sastava u povijesti rock glazbe. Ako su Beatlesi dobitnici zlatne medalje za najbolju rock grupu (šezdesetih, a i kasnijih godina), onda Rolling Stonesi i The Who zajedno dijele srebro. Iako su prva dva sastava popularnija, The Who su im u glazbenom smislu ozbiljni rivali. U odnosu na Stonese i Beatlese u svom umjetničkom izrazu su ponudili bolji omjer razbijačke agresije i duhovne rafiniranosti.
Grupa je karijeru započela 1964. u Londonu, singl s pjesmom koja će postati himnom generacije - ‘My Generation‘ izlazi 1965., a prvi studijski album također. The Who su već u početku njegovali čvrst rock zvuk s elementima bluesa, ali i pitkim pop melodijama koje će im omogućiti da u sljedećih nekoliko godina nanižu desetak izvrsnih singlova i prekrasan psihodelični pop-rock album ‘The Who Sell Out‘ (1967.), njihovo prvo remek-djelo.
Pete Townshend, autor glazbe i stihova za većinu pjesama, ubrzo će se isprofilirati kao jedan od najboljih britanskih autora, uz bok Johnu Lennonu, Paulu McCartneyju, Rayu Daviesu i tandemu Jagger/Richards.
Uz izvrsnu glazbu išao je i izvrstan imidž. Whoovci su prigrlili londonsku ‘mod kulturu‘ i ‘pop art‘ dizajn, što ih je činilo stilski i modno najosvještenijim britanskim bandom. Na koncertima se ističu svojim ‘wanna be macho‘ imidžem i demoliranjem instrumenata na kraju nastupa.
The Who 1969. uspješno realiziraju jednu od prvih rock opera - ‘Tommy‘, cjelovito djelo s nizom pjesama koje govore o gluhonijemom i slijepom mladiću koji postaje ‘čarobnjak flipera‘, a kasnije i vođa sekte. Inspiracija za Tommyja bio je Meher Baba, Townshendov duhovni guru iz Indije.
Sljedeći projekt grupe postat će kruna njihove karijere. Ambiciozno osmišljeni ‘Lifehouse‘ trebao je uključivati dvostruki album, seriju koncerata i film. Međutim, pritisak da dovrši album doveo je Townshenda do sloma živaca i naveo ga na odluku da objavi skraćenu verziju svog velikog projekta - album ‘Who‘s Next‘ (1971.), briljantnu ploču koja je s dodatnim pjesmama iz projekta ‘Lifehouse‘ mogla postati čak i najbolja u povijesti rock glazbe. Kao i kod ‘Smilea‘ Briana Wilsona i Beach Boysa ostaje žaljenje što projekt nije na vrijeme i adekvatno dovršen.
Na albumu ‘Who‘s Next‘ The Who su se, između ostalog, iskazali i kao pioniri korištenja sintesajzera u rock glazbi.
Nekoliko godina kasnije slijedi ‘Quadrophenia‘, još jedan izvanredan dvostruki konceptualni album s motivima adolescentske krize i psihičke bolesti, kao i rivalstva ‘modsa‘ i ‘rockera‘ sredinom šezdesetih u ‘Swinging Sixties‘ Londonu.
The Who završavaju zlatnu fazu svoje karijere 1978. naglom smrću bubnjara Keitha Moona, osebujne ličnosti prema čijoj životnoj priči bi uskoro trebao biti snimljen igrani film.
Moonova biografija sadrži pregršt filmičnih elemenata, od razbijanja bubnjeva na koncertima, demoliranja hotelskih soba, nehotičnog ubojstva svojeg tjelohranitelja (kojeg je pregazio automobilom), temeljite autodestrukcije raznoraznim drogama, sve do nagle smrti u istoj prostoriji u kojoj je nekoliko godina ranije preminula Mama Cass iz grupe Mamas and Papas. Naravno, uz to što je imao (auto)destruktivnu osobnost, Moon je bio i jedan od najboljih i najutjecajnih rock bubnjara.
Sljedećih nekoliko godina The Who s novim bubnjarom snimaju nekoliko manje zanimljivih albuma, zatim odlaze na oproštajnu turneju (1982.) i uskoro prestaju s radom. Tijekom godina će se s vremena na vrijeme okupljati i održati još nekoliko velikih koncertnih turneja.
Poput Moona, 2002. naglo umire i basist John Entwistle, a droge i neuredan stil života su i tu odigrali svoju ulogu. Obojica su umrla prije nego što su ostarili, baš kako je prizivano u stihu pjesme ‘My Generation‘: ‘I hope I die before I get old‘. Preživjeli članovi Townshend i Daltrey (koji su ipak ostarili) kasnije snimaju još dva albuma i povremeno zajedno odlaze na koncertne turneje, sve to i dalje pod imenom ‘The Who‘.
Dvosatna svirka u Piazzoli sul Brenta
Ovaj nastup se izvorno trebao održati na padovanskom stadionu Euganeo, ali je, vjerojatno zbog prodaje slabije od predviđenog, prebačen na prekrasnu lokaciju u Piazzoli sul Brenta, oko 15 km sjeverno od grada. Tamo je u prostoru nazvanom Amfiteatro Camerini, nasuprot barokne velikaške vile, oko 6.000 obožavatelja u vrelu ljetnu večer 20. srpnja dočekalo doajene britanske rock scene.
Kako je najavljeno, u 21:01 na pozornicu izlaze Townshend i Daltrey, kao i pridruženi članovi grupe: gitarist Simon Townshend, novi bubnjar Scott Devours (koji je nedavno zamijenio sina Ringa Starra Zaka, koji je dugi niz godina svirao uz The Who), Jon Button na bas gitari i Loren Gold na klavijaturama.
Koncert je započeo pjesmom s prvog singla grupe ‘I Can‘t Explain‘. Od samog početka se jasno čulo kako je Sir Roger Daltrey, koji je nedavno od kralja Charlesa dobio prestižnu titulu viteza zbog svoje angažiranosti na polju humanitarnog rada, u odličnoj glasovnoj formi.
Pogađao je sve visoke dionice u pjesmama, a na završnoj ‘Won‘t Get Fooled Again‘ perfektno je izveo svoj čuveni ‘krik‘.
Townshend je bio glavni vokal na nekoliko pjesama, a i njegov glas je u izvrsnoj formi. U pjesmama u kojima obojica pjevaju naizmjenično još uvijek zvuče kao ‘razgovor tijela i duše‘.
Izvedeni su brojni klasici poput ‘Who Are You‘, ‘Substitute‘, ‘Pinball Wizard‘, ‘Baba O‘Riley‘, ali i nekoliko manje poznatih pjesama s ‘Quadrophenije‘, u kojima je Townshend iskoristio priliku da zablista kao gitaristički heroj. ‘See Me Feel Me‘ Daltrey je izveo na koljenima, premda nije sasvim jasno je li to bilo planirano ili je nekako završio u tom položaju, pa je imao problem da se pridigne.
Da li zbog iscrpljenosti muzičara nakon dvosatne svirke ili nečeg drugog, na kraju je izostao očekivani bis. Publika im to nije zamjerila, ali šteta je što se te večeri nije dogodila prva uspješna koncertna izvedba pjesme ‘The Song Is Over‘. To zadovoljstvo je imala publika u Milanu nekoliko dana kasnije.
Koncert je, ukratko, bio - senzacionalno dobar, pogotovo ako se u obzir uzme životna dob Daltreyja (81) i Townshenda (80).
Nije sasvim jasno hoće li The Who nakon petnaestak koncerata u Americi dogodine opet zasvirati u Europi, ali čini se prilično vjerojatnim da bi se mogao dogoditi još koji oproštajni koncert u okolnim zemljama, možda u Austriji ili na jugu Njemačke. Uz malo umješnosti možda se uspije organizirati koncert u Puli ili Zagrebu i privući wholigane (fanove grupe Who) u našu zemlju. Nadajmo se da će do toga doći, velike su šanse da će ovo biti posljednja oproštajna turneja vremešnih rock majstora.