'SVIJET JAZZA'

'VEĆ 37 GODINA UZIMAM INSTRUKCIJE OD POKOJNIKA' Najbolji hrvatski dramski pisac, scenarist i skladatelj napisao dirljivu priču o svom velikom uzoru

    AUTOR:
    • Saša Drach

  • OBJAVLJENO:
  • 10.11.2018. u 20:05

Portrait of Django Reinhardt, Aquarium, New York, N.Y., circa Nov. 1946., Image: 206308917, License: Rights-managed, Restrictions: For Editorial Use Only -, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Hollywood Archive
Profimedia, Hollywood Archive

Django Reinhardt

 

Knjiga “Svijet jazza - Od Adorna do Johna Zorna”, u izdanju Sandorfa, antologija je tekstova kakve se u nas rijetko pojavljuju. U širokom rasponu, na preko sedamsto stranica, knjiga sadrži i tekstove teoretičara i povjesničara jazza i tekstove jazz legendi i tekstove o hrvatskom jazzu. Tu su i protivnici jazza, kao što je bio čuveni filozof Theodor Adorno, i veliki pobornici, ali i oni koji misle da ih jazz sputava i da suvremena improvizatorska glazba nadrasta ono što se inače tim nazivom omeđuje.

Tako prvi dio knjige, ”Teorija i povijest svjetskog jazza”, donosi promišljanja o vrijednosti jazza (Adorno, Eric Hobsbawm, Rašeljka Krnić, Antun Tomislav Šaban, Tina Lešničar, Wynton Marsalis & Herbie Hancock, itd.), povijesne preglede (Boris Vian, Milen Alempijević, itd.), ali i osobne tekstove glazbenika (Billie Holiday, Louis Armstrong, Duke Ellington, Charles Mingus, itd.).

Drugi dio knjige, “Jazz u književnosti & stripu”, nudi radove svjetskih, ali i naših autora, od klasika, F. Scotta Fitzgeralda, Škvoreckog itd., preko Cortasara, Murakamija, Amira Barake itd, do naših, Josipa Novakovića, Mate Matišića i Danijela Žeželja.

Treći dio knjige, “Jazz u Hrvatskoj”, sastoji se od tekstova nekadašnjih kroničara Mire Križića i Ive Körblera, preko mlađih autora, Stanka Juzbašića, Davora Hrvoja, Nikice Gilića, Ivana Kapeca itd., sve do sinopsisa emisija Svijet jazza HRT-a, urednice i redateljice Melanije Pović Jagarinec, koje su pratile hrvatsku scenu 2017. i prve polovice 2018. godine.

Priča Mate Matišića, “Trzalica za Djanga”, posebna je. Veliki zaljubljenik, promotor i svirač gipsy swinga, Matišić se bavi Djangom Reinhardtom gotovo cijeli život, no uspio je vrlo dirljivom pričom približiti ovu specifičnu glazbu, uvjereni smo, i onima koji o njoj znaju možda vrlo malo.

'Trzalica za Djanga'

1.

Kada na ekranu mobitela vidim nepoznat broj iz inozemstva uvijek se zabrinem.

Ne volim putovati, a inozemni broj obično znači da ću morati na nekakav put, kao glazbenik ili pisac. Broj koji se tog zimskog jutra ukazao na ekranu mog mobitela započinjao je s 0033. Pozivni broj za Francusku.

U Francuskoj živi nekoliko vrhunskih gipsy jazz glazbenika s kojima sam svirao. Možda netko od njih ima novi broj koji još nemam u memoriji mobitela.

Gospodin Mate Matišić?- upitao je glas na francuskom engleskom.

Ja sam…- rekoh na hrvatskom engleskom.

Gospodin se predstavio, rekao je da radi za filmsku distributersku kompaniju Wide Managment sa sjedištem u Parizu.

Uskoro ćemo početi s prikazivanjem vašeg filma Svećenikova djeca u francuskim kinima, pa bismo voljeli da budete na nekoliko predprojekcija. To bi bilo dobro zbog promocije filma, razgovarali biste s novinarima, gledateljima… Vaš hrvatski producent nam je rekao da vi ne volite putovati, ali… eto… Mi vas ipak pozivamo… Bilo bi dobro za film… i…

Nikada prije nisam išao na promocije svojih filmova u inozemstvo. Smatram da je za film puno bolje da taj posao obave glumci i redatelj nego scenarista i skladatelj. No, ovaj puta sam bez puno razmišljanja rekao:

Ok. Može… Ali pod jednim uvjetom…

Ako tražite honorar razgovarat ću sa šefom, mi vam plaćamo put, hotel… Sve…

Nije o tome riječ. Htio bi da me odvedete na jedan grob.

Kako to mislite-grob…?

To neka bude moj honorar - rekoh posve zbunjenom zaposleniku Wide Managmenta.

Oprostite… Ali, o kakvom grobu govorite…

Grob Djanga Reinhardta. U Samois sur Seine… Nije daleko od Pariza… Ja vama promociju, Vi meni grob!

Nikad nitko nije tražio nešto takvo od nas… Obično žele vidjeti muzeje, crkve…

Ja o tom grobu maštam već dulje od trideset godina… Jedan od mojih najvažniji učitelja sviranja gitare je pokojni Django Reinhardt. Od moje petnaeste godine on mi „daje instrukcije“, tj. ja ih besplatno uzimam od njega. A sad imam pedeset… Shvaćate? Ne mogu doći u Francusku, a ne otići njemu na grob…

O.K. Vodit ćemo vas na grob.

Zagreb, 291216.
Knjiznica Bogdana Ogrizovica, predstavljenje nove knjige dramskog pisca Mate Matisica Ljudi od voska, dramski triptih pisan po narudzbi za HNK u Zagrebu, a sutra, u petak 30. prosinca, ce imati praizvedbu u reziji Janusza Kice.
Na fotografiji: Mate Matisic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Mate Matišić

 

2.

Ne znam kako je mladi zaposlenik Wide Managmenta objasnio svom šefu moju želju da vidim Djangov grob. Vjerojatno su se zezali na moj račun, jer sam mu izrekao nekoliko zastrašujućih činjenica. Trideset pet godina uzimam instrukcije od pokojnika? Sad već trideset sedam. Svaki dan, trideset sedam godina, ja se bavim, proučavam, slušam, analiziram ostavštinu Djanga Reinhardta.

I još nisi savladao gradivo?

Nisam.

Tih trideset sedam godina su doista uvjerljiv dokaz moje (ne)darovitosti i Djangove darovitosti.

Znam da se količina talenta ne može izvagati, niti, koliko znam, postoji mjerna jedinica za glazbenu ili neku drugu darovitost. No, što sam stariji sve sam više uvjeren da ta „količina“ postoji.

Teorije o radu glazbenika na sebi, svakodnevnom višesatnom vježbanju, padaju u vodu kada se jednom uživo upoznate s ogromnom količinom glazbenog ili gitarističkog dara. Za mene je ta „količina darovitosti“ prestala biti jedna imaginarna činjenica kada sam se s Njom susreo u garderobi i na sceni Klovićevih dvora u Zagrebu kada sam u sklopu Glazbenih večeri na Griču svirao s Birelliem Lagreneom, Stochelom Rosenbergom, i kontrabasistom Juricom Štelmom. Darovitost koju je donio Birelli Lagren bila je vidljiva.

Način na koji on štima gitaru je takav da se odmah smrzneš kad to vidiš – govorio sam poslije prijateljima i odličnim hrvatskim jazz gitaristima Ivanu Kapecu i Elvisu Penavi. - Kad je otvorio kofer od gitare žice su bile posve opuštene, totalno raštimane… Opalio je samo jednom po njima, one su zabrenčale, a onda je počeo vrtjeti mašinice… Nekoliko sekundi kasnije gitare je bila naštimana… Svih šest žica… I što je najgore, uopće nije provjeravao je li ugođena… Znao je da je ugođena… Kažem vam, monstrum.

Je, je… Tip ubija - rekao je Elvis.

Kad Elvis kaže da netko „ubija“, to znači da taj netko radi nešto jako dobro. Nisam ga nikad pitao zašto koristi tu riječ. Štoviše, ja sam tu njegovu klasifikaciju prihvatio kao vrlo preciznu i minucioznu kategorizaciju svih gitarista. Postoje tri vrste gitarista: ok gitaristi, super gitaristi i ubojice. Ubojice su Django, Joe Pass, Benson, Mateheny… Pretpostavljam da riječ ubojice sugerira da se radi o gitaristima koji mogu učiniti nešto što mi ne možemo. „Ubiti gitaru“ znači da im ona nikada ne pruža otpor. Oni s njenim tijelom rade što god žele. Kao ubojice u mafijaškim filmovima- priđu žrtvi tj.gitari, hladnokrvno je ubiju, a onda odu mirno s mjesta zločina, kao da se ništa nije dogodilo.

Tako je i Lagrene hladnokrvno ugodio svoju gitaru; kao profesionalni „ubojica“ koji sastavlja svoje oružje za likvidaciju- u dva poteza.

Takvi neočekivani susreti s monumentalnim talentom se ne zaboravljaju. Dar za „ubijanje gitare“ koji je Lagren dobio od Nekoga u odnosu na mene ili Stochela Rosenberga je bio do te mjere primjetan da ga se vjerojatno moglo izmjeriti nekakvim talentkilogramima, telentlitrama…

Stocehlo mi je tek na kraju koncerta otkrio svoju tajnu:

- Uvijek kad nastupam s Birellijem nastojim prvi svirati solo. Ne želim ispasti smiješan nakon Birellijevog sola. Jer, što se uopće može nakon njega „ispričati“?

Taj koncert je mene, Birellija i Stochela, sveo na naše uzajamne mjere darovitosti, ali isto tako i mjeru darovitosti Djanga u odnosu na nas trojicu.

Možda je pretjerano tvrditi, ali količinska razlika darovitosti koja postoji između Birellija i mene postoji i između Djanga i njega. Koliko sam shvatio iz druženja s njim on to ne osporava. On s velikim poštovanjem uz Djangovo ime umjesto riječi ubojica upotrebljava riječ- genius.

 

3.

Kad sam mjesec dana kasnije stigao u Pariz zaključio sam da moj zahtjev za grobom djelatnici Wide Managmenta nisu shvatili ozbiljno. Podsjetio sam ih nekoliko puta na naš dogovor, ali njihova zaposlenica Margot, koja je bila zadužena za mene, samo se neodređeno smješkala svaki put kad sam joj spomenuo grob, Samous sur Seine i Djanga.

Nakon proputovanih više tisuća kilometara i odrađenih nekoliko projekcija filma odlučio sam bez njihove pomoći obaviti to svoje zavjetno hodočašće. Imao sam nekoliko sati za tajnu akciju, jer me je istog dana čekala projekcija filma u gradu udaljenom pedesetak kilometara od Pariza. Otišao sam na jednu od pariških željezničkih postaja, kupio kartu za Fontainebleau i krenuo prema Djangovom grobu.

U vlaku Pariz - Fontainebleau je bilo malo putnika. U kutu vagona ugledao sam mladića koji je sjedio s laptopom ispred sebe. U Francuskoj sam shvatio da osobe s laptom obično bolje govore engleski od onih bez laptopa. Sjeo sam nasuprot nepoznatom mladiću, za svaki slučaj, ako mi zatreba neka informacija. Jer, mislio sam, možda taj Fontainebleau ima nekoliko željezničkih postaja- kao Pariz. Možda on zna na kojoj moram sići, možda zna i gdje se nalazi Samois sur Seine… Mladić je govorio engleski puno bolje od mene.

Već sedam dana putujem Francuskom i užasno se mučim da pronađem nekoga s kim bih mogao razgovarati… Vi odlično govorite engleski- rekoh.- To nije baš tako često u Francuskoj…

Studiram u Chicagu. Roditelji mi žive u jednom mjestu blizu Fontainebleau…

Ukratko sam mu objasnio profesionalne razloge zbog kojih sam u Francuskoj. Mladić je bio zbunjen jer, eto, na tako bizaran način, upoznaje hrvatskog dramskog pisca i filmskog scenaristu. Uz sebe sam imao tih dana objavljen broj satiričkog časopisa Charlie Hebdo koji je pisao o filmu Svećenikova djeca jer su bili medijski pokrovitelji, što će, mislio sam, dodatno potvrditi moju priču i identitet.

Jedan od ubijenih urednika u terorističkom napadu je nacrtao karikaturu za naš film… Evo… Napravio je karikaturu s likom našeg hrvatskog glumca nekoliko dana prije nego što su ga teroristi ubili… To je poznati hrvatski glumac Krešimir Mikić… Iznad glave umjesto aureole ima kondom…

Na licu nepoznatog mladića primijetio sam nelagodu zbog moje povezanosti sa časopisom čiji su novinari i urednici bili žrtve terorističkog napada. Bilo je očito da mu nije drago što u vlaku listam opasne novine.

Znači, zbog filma idete u Fontainebleau…?- reče želeći prekinuti razgovor o terorizmu.

Ne, ne… Promocija filma je meni manje važan razlog… Ja već nekoliko dana pokušavam stići u mjesto Samois sur Seine… Želim posjetiti jedan grob?

Zar je taj ubijeni urednik tamo sahranjen…?

Ne, ne… Tražim grob Djanga Reinhardta…

Aha, Django…?

Poznajete ga…?

Je li to je onaj koji je svirao s dva prsta?

To pitanje- Je li to je onaj koji je svirao s dva prsta?- mene uvijek uznemiri. Onaj tko ga postavi pokazuje opću kulturu, poznavanje jazza, ali mene uvijek natjera na reakciju.

- To je samo trik - rekoh mladiću.

- Trik? Kakav trik?

- Trik. Kao što rade mađioničari… Usmjere tvoju pažnju na svoju lijevu ruku, a tajna je u desnoj. Shvaćate…? Lijeva ruka uopće nije toliko važna kao što se misli… Na svim omotima knjiga je fotografija njegove lijeve ozlijeđene ruke… Zgrčena dva prsta… A tajna njegovog stila sviranja je u desnoj. Način na koji on drži trzalicu, zgrčen ili opušten srednji prst desne ruke, pozicija bliže konjiću ili bliže rupi gitare, u tome je tajna njegovog zvuka i improvizacije. I ono što je najvažnije kod Djanga- to je apsolutna kontrola trzanja. Svaka nota je apsolutno kontrolirana trzajem. Da li odozgo prema dolje, ili obrnuto. U analizama njegovih sola takve oznake su najvažnije.

Na naslovnoj stranici Charlie Hebdoa sam nacrtao nekoliko nota. Iznad nota sam dodao odgovarajuće oznake kojima se označavao na koji se način žica napada trzalicom.

Jer, bez takve kontrole desne ruke nemoguće je odsvirati neke pasaže. Neke je moguće, ali onda nemate stil. Tonovi ne znače- stil. Shvaćate?

Mladić nije odgovorio na moje pitanje pa sam nastavio predavanje.

Kod nas u Hrvatskoj mnogi sviraju njegove pjesme, ali ne i stil. Tako da Django ponekad zvuči kao country glazba… Samo brzo trzanje gore-dolje… Django se ne svira trzanjem goredolje…

Hm, da…?!- reče očito zbunjen strašću kojom sam otkrivao, po mom mišljenju, tajnu gipsy jazza.

Vidite, nije isto ako ruku držite ovako… ili ovako…

Počeo sam pred tim mladim Francuzom pokazivati sve moguće položaje desne ruke.

S oponašanja Djangovog položaja desne ruke prešao sam na oponašanje desnih ruku još nekih velikana jazz gitare- Al di Meole, Joe Passa, John Mclaughlina, Pat Methenya, Georga Bensona, Wes Montgomerya… Demonstrirao sam sve desne ruke koje sam znao. On je zabezeknuto promatrao moje ruke koje su se grčile u nekoliko po mom mišljenju bitnih gitarističkih položaja. Ostali putnici u vagonu su gledali prema nama kao da pokazujem mladiću načine masturbiranja, a ne sviranja i držanja trzalice.

Mi u Hrvatskoj to godinama nismo znali… Jer nismo imali tu važnu informaciju… Kupovali smo ploče, pokušavali „skidati“ sola… i uspjeli smo ih tonski skinuti, ali nikad nam nisu zvučala kao Djangu… Sve dok nismo otkrili tu tajnu- tajnu desne ruke.

To je zapravo tužna činjenica za hrvatsku jazz scenu. Sve smo pogrešno radili. Način na koji Django „poskakuje“ po žicama, način na koji „napada“ žicu je izvor Djangovog gitarističkog stila, a mi to nismo znali. Hrvatsko sviranje Djangove glazbe je nekoliko godina bio savršeni primjer kako se ta glazbe ne smije svirati.

Ne znam, ali vjerojatno takvog načina sviranja ne bi bilo da prije gitare Django nije svirao bendžo. Tko jednom proba svirati bendžo zna da zbog oblika tijela instrumenta desnu ruku- ako koristite jednu trzalicu- mora držati na poseban način. Ne možete zglob nasloniti na konjić, kao kod gitare. Ako želite bendžo svirati virtuozno, i bez grča, onda vam desna ruka mora biti skupljena kao šaka koja s trzalicom na vrhu napada žice. Tijelo bendža vas na to prisiljava… Ovako…

Zgrčio sam prste svoje šake i pokazao mladiću kako se svira bendžo.

Gitara nas ne prisiljava na takav položaj desne ruke, ali Django je iskustvo trzanja bendža ugradio ili prenio na sviranje gitare. Uz to, postoji i zvučna sličnost bendža i gipsy gitara. Oba instrumenta zvuče mlitavo, ako nisu napadana odozgo trzalicom desne ruke. Sve ovo o čemu vam govorim danas možete vidjeti na you tubeu. Imate laptop, internet… Možete vidjeti…

Mladić je otvorio you tube i ja sam napisao nekoliko imena čiji su video zapisi potvrđivali moju teoriju desne ruke.

Eto… Vidite… Ovo je Birelli Lagrene… Vidite razliku između Birellija i Stochela… Vidite, Stochelo ima opušten srednji prst stalno… a Birelli samo ponekad… Zato im gitare zvuče drugačije… Attack od Birellija je jači… kod njega prava šaka udara žice… Kod Stochela je malo mekše zbog opuštenog prsta…

A ovo ste vi?

Da to sam ja… To je snimka s koncert u Zagrebu… Stochelo i ja 2007… Sviramo jazz standard All of me…

Taj Birelli i Stochelo su gispy…

Oprostite što pitam, ali vi ste isto gipsy…? Ili…

Ne, nisam… Ja sam Hrvat…

Moje nacionalno predstavljanje je u ovom kontekstu zazvučalo poprilično blesavo. Hrvatstvo je pričama o Djangu davalo još jednu „pomaknutu“ dimenziju. Otkud jednom Hrvatu tolika strast za gipsy jazz?

Vi ste, zaista… Moglo bi se reći kao da ste…

Što? Opsjednut…?

Pa, ne… Nego… Više kao jako zainteresiran… obožavatelj… S obzirom da niste gipsy…

Ne, ne, slobodno recite… Opsjednutost je dobra riječ…

Mladić me je začuđeno pogledao jer mu je ta riječ bila očito prejaka. No, meni se ona čini dobrim izborom. Kod učitelja Djanga se radi upravo o tome. Njegovi učenici su doista opsjednuti njegovom glazbom i njegovim načinom sviranja gitare.

Njegova gitaristička ostavština može zauvijek zarobiti…- rekoh.- U praksi to vrlo često znači da vas njegova ostavština može i poništiti, učiniti samo smiješnim epigonom. Takav sam i ja… Vjerojatno… Samo epigon…

Birelli Lagrene i dandanas bježi u razne glazbene vrste ne želeći biti samo Djangov epigon. Stochelo mi je rekao da je Rosenberg triju najveći izazov bilo pronaći svoj glazbeni identitet nezavisan od Djanga.

Poznajući aktualnu gitarističku svjetsku jazz scenu poprilično sam siguran da nijedan mrtvi ili živi jazz gitarista nema toliko obožavatelja i polaznika na svojim posthumnim radionicama i seminarima kao Django. Postoji cijela vojska gipsy jazz gitarista koji „mlate“ po gitarama uvijek u istom ritmu- s naglašenom drugom dobom. Čak i oni koji se u svom glazbenom izričaju nisu bavili tzv.gipsy jazzom “uzeli“ su besplatno nekoliko sati kod njega, jer je barem neka od Djangovih glazbenih faza bila poticajna za njihov gitaristički napredak, tako da ga i u pasažima Johna Mclaughlina ili mladog Julina Lagea ja mogu prepoznati. Poznajem gitariste koji obožavaju npr. Joe Passa, ili Pat Martina, ili Pat Methenya, ali nijedan od tih Učitelja nije do te mjere svojim sviranjem začarao učenike.

Da nisu istekla autorska prava Djangova obitelj mogla je sasvim dobro živjeti od samo jedne njegove skladbe - Minor swinga…

Minor swing?

Možete je čuti…

Pronašli smo Minor swing na you tubeu. Najprije tema. On i Grapelli, zajedno. Onda solo…

Ovo je taj poznati solo…

Slušali smo u tišini jedan od najpoznatijih Djangovih sola koji završava ovako…

I sve to sa samo dva prsta…?! - upitao je mladić zadivljen završnicom sola u kojem Django kromatski priprema završni akcent u oktavama.

Tako je… Ako želite možete ga vidjeti… Ima jedna snimka na kojoj se vidi kako svira… Napišite Django Reinhardt- J’attendrai.

Trenutak kasnije na ekranu se pojavio crno bijeli film na kojem Django najprije preludira, a onda se vide i ostali članovi Hot club de Francea. Članovi ritam sekcije sjede za stolom i kartaju. Baš kao ubojice. Mafijaši. Nakon toga kamera otkriva Grappellija koji započinje svirati poznatu temu na violini.

Fantastično…- reče mladić gledajući Djanga kako solira s dva prsta. - Izgleda nerealno… Kao da je animacija…

Pogledajte kako nateže žicu… i vibrato… Sve s dva prsta… Da je američki Indijanac vjerojatno bi ga zvali Onaj Koji Svira S Dva Prsta…

Mladić se osmjehne. Otkrivao sam mu svijet pokojnog gipsy susjeda sahranjenog tako blizu njegovog roditeljskog doma.

Zapravo je bio invalid…- reče mladić.

Hm… Pa možda… Iako ja nikad nisam tako doživljavao taj hendikep… Ali, u pravu ste… Danas postoje i epigoni invaliditeta…

Kako mislite epigoni invaliditeta?

Postoje gitaristi koji čak i taj invaliditet oponašaju…

Oponašaju invaliditet…?

Upravo tako… Iako imaju deset zdravih prstiju oni se ponašaju kao da im nedostaju dva, ili tri…

Možda postoje i neki koji su dali spaliti svoju lijevu ruku u požaru, da bi bilo što autentičniji… Ne znam…

Ne znam kako su došli na tu ideju reduciranja broja prstiju, ali dok gledam lijeve ruke tih kolega gitarista spopadne me blagi osjećaj jeze, kao da gledam muškarce koji su zbog potrebe približavanja Bogu, ili bogovima, obavili samo-kastraciju, da ih ništa iz realnog svijeta ne bi ometalo u duhovnom suživotu s bogom tj. Djangom.

Fantastični gitarista koji je svoju lijevu ruku reducirao na Djangovu lijevu ruku je vaš francuski gitarista Christophe Lartilleux. Čovjek briljantno svira. Sve je „skinuo“, pa čak i „invaliditet“. I njega možete pronaći na you tubeu… Upišite njegovo ime i naziv skladbe Brazil pa ćete vidjeti…

Mladić je pronašao klip na kojem Christophe Lartilleux svira Brazil oponašajući Djangov invaliditet.

Eto… Sad shvaćate zašto je riječ opsjednutost dobra riječ kad se radi o Djangu…

A, vi… Ne svirate tako, s dva prsta…?

Iako obožavam Djangov način sviranja nisam nikada bio sklon tom „samoozljeđivanju“. Ionako se godinama bezuspješno mučim odsvirati neke njegove fraze svim prstima, pa bi samoosakaćivanje samo dodatno nepotrebno otežalo moje napore.

Nekoliko puta sam svirao tako, s dva prsta, iz zafrkancije.

Učinak takvog reduciranja prstiju je zanimljiv. Tretiranje glisanda je sasvim drugačije i učestalije nego kod „zdravih“ ruku. Iako su neki slušatelji, a još više gledatelji, bili zadivljeni mojim oponašanjem „invaliditeta“ odustao sam od tako brutalnog poništavanja sebe.

Moram ići… - reče mladić i zaklopi ekran svog latpoa. - Želim vam da pronađete grob –reče na rastanku.

Nadam se.

Moj „francuski đak“ je izašao iz vlaka stanicu prije Fonteinblauea.

4.

U Fontainebleau sam bio suočen s nekoliko neočekivanih problema. Peroni su bili pusti. Kao da sam ušao u nekakav mrtvi grad. Vidio sam tek nekoliko službenika i željezničara. Znam da vam to sad izgleda glupo, ali nitko nije znao o čemu govorim, što ih zapravo pitam, koga tražim…

Django?

Tko je to?

Samois sur Seine…?

Ili sam ja to pogrešno izgovarao, ili to mjesto nije postojalo…

Pored željezničke stanice su stajališta za autobuse koji voze u okolna manja mjesta, ali ja nisam na njihovim voznim redovima mogao dešifrirati koji od tih autobusa vozi u Samois sur Seine i u koje vrijeme.

Otišao sam na taxi stajalište, ali tamo nije bilo nijednog automobila. Nazvao sam broj koji je bio na metalnoj tabli pored stajališta, javila mi se žena koja nije znala ni riječ engleskog. Uzalud sam joj pokušavao slovkati gdje se nalazim, i kamo želim ići, Djangovo ime, ona je samo ponavljala nešto što nisam razumio. Bio sam tako blizu, a opet tako daleko od pokojnog Učitelja.

Moju nervozu je pojačala poruka koju sam na mobitel dobio od Margot. Obavještavala me je da će vozač doći po mene u 18 sati i da će nakon prikazivanja filma biti organiziran razgovor s gledateljima. Nije znala da ja uopće nisam u Parizu.

Nakon svega bio sam spreman propustiti premijeru filma. Grob mi je u tom trenutku bio važniji.

Nakon pola sata traženja ljudskog bića u Fontainebleau naišao je jedan stariji gospodin koji je znao engleski i onda je on s mog mobitela nazvao broj taxi službe koja je poslala automobil po mene. Taxista je čuo za Djanga jer svake godine vozi turiste, Djangove hodočasnike, na gipsy jazz festival koji se održava krajem lipnja. Rekao mi je da je Samois sur Seine blizu, udaljen je nekih pet šest kilometara od Fontainebleaua.

Vozeći se cestom kroz hladovinu guste šume stigli smo u Samois.

Mali, lijepi gradić, i napokon- groblje.

To je to… - reče taksista. - Ali, ja ne znam gdje mu je grob…

Potražit ću. Pričekajte me…

5.

Kako sad između nekoliko stotina grobova pronaći Djangov grob? Groblje nije veliko, ali nije ni malo.

Ogledavam se oko sebe, nigdje nikog živog- osim mene. Na groblju nema nijedne udovice, ili barem nekog grobara… Nemam koga pitati.

S nadgrobnih spomenika gledaju me samo pokojni stanovnici Samois sur Seina.

I onda se događa, jedno malo čudo.

Čudo?

Za mene- čudo, za koje imam čak i dokaz.

Želio sam svoju šetnju grobljem snimiti mobitelom i prikazati snimku obitelji kad se vratim u Zagreb. Uključio sam kameru mobitela i krenuo. Iako nisam znao gdje je grob, nešto me je vuklo prema lijevom kutu groblja.

Bez ijednog skretanja, bez zastajkivanja, odlučno i sigurno kao da idem prema poznatoj obiteljskoj grobnici ja sam došao do Djangovog groba.

Odmah sam znao gdje je grob. Osjećao sam Djangovo grobno mjesto. Ako mi ne vjerujete, kao dokaz tog „malog čuda“ imam snimku.

To te je on zvao. Mrtvi Django. On te je navodio k sebi, zato si ga tako lako pronašao - zezaju me uvijek kada o tome pričam.

Meni je taj osjećaj za Djangov grob bio znak da možda Učitelj ipak barem malo cijeni moj tridesetpetogodišnji trud.

Stojim kratko ispred groba, snimam Djangov nadgrobni spomenik, fotografiju na grobu, i izgovaram nekoliko patetičnih rečenica u kameru mobitela.

Ispred željezne kapije groblja stoji taxista, puši i gleda jednog čudnog Hrvata koji samog sebe snima iznad groba Djanga Reinhardta.

Sretan sam.

Napokon sam uživo s mrtvim Djangom.

6.

Po grobu, u kojem osim Djanga leži Djangov sin Babik i brat Jozef, rasute su trzalice.

Po trzalicama zaključujem da su ih na grobu ostavljali uglavnom gitaristi amateri, jer to što vidim nisu trzalice s kojima se može svirati pravi, autentični gipsy jazz. Većina njih su mekane i tanke. Trzalice koje se koriste u gipsy jazzu su tvrde. Čak i izgledom sliče kamenju koje se kao „žabice“ bacaju po površini mora ili jezera.

Zavukao sam ruku u džep i izvadio svoju trzalicu, jednu bijelu, tvrdu s rupicama. Prava gipsy jazz trzalica. Dobio sam je od Stochela Rosenberga.

Stavio sam je na mramorni rub grobnice.

Ne znam kako je izgledao Djangov sprovod, ali nakon što sam vidio trzalice na njegovom grobu, zamišljam kako na kraju sprovoda gitaristi umjesto latica ruža po lijesu bacaju trzalice.

Ne znam je li tako bilo; ali, bilo bi lijepo da je bilo.

Zbogom Django… i hvala na svemu…- rekoh.

Prekrižio sam se i pošao sam prema izlazu groblja. Ali, onda sam zastao. Bilo mi je žao ostaviti trzalicu. Ipak je to bio poklon od Stochela, i s njom sam svirao nekoliko godina.

Vratio sam se do groba i uzeo trzalicu.

7.

Taxista me je nakon groblja odvezao do kuće u kojoj je Django živio; mala kuća pred kraj jedne strme ulice u blizini rijeke. Ne zaustavljamo se, samo prolazimo pored nje jer mi se žuri na vlak za Pariz.

Muči me trzalica. Najradije bi se vratio na groblje i ostavio je. Ali, onda ću zakasniti na vlak… Neću stići na projekciju filma…

Trideset pet godina me taj pokojnik poučava, a ja mu ni trzalicu nisam ostavio. Danima iza tog susreta s mrtvim Djangom kad god sam u ruku uzeo tu trzalicu sjetio bih se svog grijeha s Djangovog groba.

Prestao sam s njom svirati.

Nakon povratka iz Francuske rekao sam ženi da me kad umrem sahrani s tom tvrdom bijelom trzalicom u džepu.

Poklonit ću je Djangu kad se mrtvi sretnemo.

Nadam se da se i gore svira. Smrt bez glazbe i gipsy jazza, bez Minor swinga, bez Nuages… bez China boy, bez Tears… To bi stvarno bilo neizdrživo.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo