Na Uskrs je u Torontu od raka prostate, nadomak 77. rođendana, umro Rubin “Hurricane” Carter, nekoć perspektivan boksač iz New Jerseyja, pogrešno optužen i potom osuđen za ubojstvo zbog čega je odležao devetnaest godina u zatvoru, od 1967. do 1986. Sredinom 70-ih postao je i junak Dylanove pjesme “Hurricane”, a koncem 90-ih u istoimenom filmu Normana Jewisona glumio ga je Denzel Washington.
Rubin nije bio “cvećka”. Već je kao tinejdžer zaradio dosje, a potom oko pet godina proveo u zatvoru zbog krađa i napada na sredovječnu crnkinju. Iz zatvora je pušten u rujnu 1961. te ubrzo započinje boksačku karijeru. Bio je agresivan i snažnog udarca, a kako je većinu borbi dobivao knock-outom, ubrzo je zaradio nadimak “Hurricane” (Uragan). Sredinom 60-ih je malo nedostajalo da postigne veliku karijeru, ali je od trojice ključnih protivnika izgubio mečeve, a time i šansu za borbu za titulu svjetskog prvaka. Od 40 profesionalnih mečeva dobio je 27, izgubio 12, a jednom izvukao neriješeno. Bio je talentiran i hrabar boksač, ali teško da bi se danas pisalo o Rubinu Carteru da sredinom 70-ih Bob Dylan o njemu nije napisao i snimio glasovitu pjesmu “Hurricane”, a sve zbog rasistički utemeljene optužbe i presude po kojoj je Carter osuđen za trostruko ubojstvo u Lafayette Bar And Grillu u New Yerseyu, počinjeno u pola tri ujutro, 17. lipnja 1966.
Kampanja za slobodu
Sitni kriminalac Alfred Bello, koji se u isto vrijeme baš spremao opljačkati neku firmu u susjedstvu, vjerojatno više zbog nekih svojih djela nego zbog dobrog vida, posvjedočio je da su dva crnca napustila mjesto pucnjave u bijelom automobilu. Pola sata kasnije, policija je zatekla Rubina kako vozi bijeli Dodge i uhapsila ga zajedno s Johnom Artisom iako, kako će se kasnije ispostaviti, momci baš i nisu odgovarali opisu. Policija nije uzela otiske iz bara, a ni testirala Cartera i Artisa na tragove baruta. Oružje kalibra iz kojeg su počinjena ubojstva navodno je nađeno u Carterovom autu, ali ne baš te noći.
No, biti crncem u bijelom autu u istome kvartu, malo nakon zločina u baru, bilo je dovoljno da se Carteru i Artisu prišiju ubojstva. Vjerojatno zbog nekih svojih “grijeha” i nagodbe s murjom Bellovom mišljenju pridružilo se i ono njegova kompića Arthura Bradleya, a priču o dva crnca u bijelom autu potvrdila je i Patty Valentine, koja je stanovala kat iznad Lafayette Bara. Optužba je tražila smrtnu kaznu, a sudac je Carteru i Artisu dosudio doživotnu.
Godine 1974. dolazi do ponovnog suđenja, a započinje kampanja u korist Cartera i novog suđenja kojoj se ubrzo pridružuju Muhammad Ali.
Potaknut Carterovom sudbinom, Bob Dylan 1975. piše i u zatvoru Trenton (u kojem se nalazi i Carter) izvodi pjesmu “Hurricane”. Spomenuta skladba jedna je od najintrigantnijih u Dylanovom opusu.
Protest kantautora
Izrazito je dokumentaristička, nakrcana živopisnim detaljima, precizna, prilično pouzdana u prepričavanju i objašnjenju pozadine događaja, uključivši i sumnjiva svjedočanstva. Doima se poput kratke priče ili, još bolje, oštroumne novinarske reportaže koja se čita, odnosno sluša bez daha. Ujedno, ona je čista protestna skladba kojom se Dylan jasno i glasno, doduše uz nešto malo modificiranja “istinite priče” zbog pjesničkog dojma, zalagao za puštanje očito nevinih i pogrešno, odnosno zbog rasizma na doživotnu robiju osuđenih Cartera i Artisa. No, tebalo je proći desetak godina da bi Carter napokon bio oslobođen. Na koncu je 19 godina trulio u zatvoru zbog zločina koji nije počinio, dočim je Artis prošao nešto bolje i bio pušten na uvjetnu slobodu 1981. godine.
Teško je deset godina držati kampanju protiv jedne pogrešne osude. To ne bi mogao niti jedan marketinški guru, no Dylanova pjesma, jedna od njegovih najpopularnijih iz 70-ih godina - kad god bi je netko pustio na radiju ili kad god bi je Dylan izvodio uživo, ne računajući milijune prodanih primjeraka albuma “Desire” na kojem je objavljena - bila je neugodan podsjetnik na kriminalno loš sudski postupak, temeljen na srasističkoj predodžb.
Valja reći i kako je “Hurricane” bila jedna od ključnih pjesama hvaljene turneje Rolling Thunder Revue koju je Dylan držao sredinom 70-ih, a na dobrotvornom koncertu u njujorškom Madison Suqare Gardenu, uoči objavljivanja albuma “Desire”, pridružili su mu se Stevie Wonder, Dr. John i Ringo Starr.
Utjecaj rocka
Kampanja za oslobođenje Cartera koju je pjesmom “Hurricane” poduzeo Dylan tako je postala sinonimom za onu vrstu pjesama kojom se pokušava postići jedan pravedan cilj. Ili opjevati nečija zla sudbina, poput “Biko” Petera Gabriela ili “Madela Day” Simple Mindsa. Ona, ako i nije mijenjala svijet, jest mijenjala status pojedinca, u ovom slučaju Cartera, ali i ukazivala što ne valja u društvu i to na “primjeru iz života”. Posredno je potvrdila da rock, kako se vjerovalo u 60-ima, može mijenjati važne stvari ili utjecati na njih, odnosno na mišljenje ljudi, ako ne instantno onda na duži rok.
Carter nije na koncu bio oslobođen zbog skladbe “Hurricane” ili Dylanovog solidarističkog i pravedničkog angažmana, ali sigurno je da je ta pjesma uvelike doprinijela da se javnost zainteresira za njegov slučaj i da se vremenom stvori pritisak na ponovno “razmatranje dokaza”. To je uloga koju bi rock ili popularna glazba i danas trebala ili morala imati, barem povremeno ili u određenim slučajevima “s imenom i prezimenom”. Nažalost, danas je takvih primjera sve manje iako valja spomenuti da su sličnu rolu od 1998. do 2002. godine odigrali Asian Dub Foundationa s pjesmom “Free Satpal Ram”. Slična priča, slične rasističke predrasude, sličan sudski epilog.
Danas glazba bježi od angažmana
Podsjećanje na Dylanov “Hurricane” kroz aktera te pjesme, na Uskrs umrloga Rubina Cartera, prigoda je i da se zapitamo zašto danas mladi glazbenici uglavnom ne žele biti poput Joea Strummera, Johna Lennona ili Boba Dylana, odnosno zašto je danas malo tko spreman vjerovati kako se glazbom, ako ne svijet, ipak mogu mijenjati pojedinci i njihov svjetonazor. Možda se i u toj nesklonosti političkim, socijalnim i ekonomskim temama ili osobnim pričama poput Dylanove o Carteru krije odgovor na pitanje o manjoj socio-političkoj utjecajnosti rock i pop glazbe u posljednjih dvadesetak godina. Na koncu, pogledajte tko je od naznaka izbijanja recentne ekonomske depresije do danas najviše među glazbenicima rogoborio protiv sprege politike, banaka i kapitala, odnosno pjevao o slomu društva i ekonomije. Uglavnom doajeni i “starci” poput Neila Younga, Loudona Wainrighta III, Elvisa Costella, Ry Coodera, Toma Waitsa, Paula Wellera, Stevea Earlea, Billyja Bragga, a ni Manu Chao više nije mladić. Izgleda da oni, jer se sjećaju socijalne države i humanijeg sistema, a bolje od klinaca pomirenih s predatorskim kapitalizmom, osjećaju puls obespravljenih, ugnjetavanih, zlorabljenih, poniženih i siromašnih.
Prva izvedba pjesme 'Hurricane' Boba Dylana uživo 1975. godine