U prvih 12 godina 21. stoljeća Pipsi su se povukli u sferu nerazumljivog ili barem teže prijemčivog sadržaja. U slučaju intimnog, no prestisnutog “Drveće i rijeke” i ambicioznog, ali ispraznog “Pjesme za gladijatore” ni autorski, ni glazbenički pa ni medijski, ni tržišno taj sadržaj nije bio al pari britpoperskim albumima “Fred Astaire” i “Bog”.
Naputak za slušanje
Ripperova namjera da nakon pariranja Bluru i Oasisu smisli jednako atraktivan odgovor artizmu Radioheada i The Flaming Lipsa, odnosno suvremenim trendovima alter, space i prog-rocka bila je hvalevrijedna, ali egzekucija nije bila dojmljiva kao u 90-ima, kada su Pipsi djelovali poput čvrste momčadi koja gori od želje zabiti barem dva gola na gostujućem terenu i priprijetiti Valjku i Kazalištu kad to već nije učinio Laufer, a što će na koncu donekle uspjeti učiniti Majke, Pivo i TBF.
Stoga je logično zapitati se može li “Walt” vratiti i autorski kredibilitet i masovnu podršku kakvu su uživali u 90-ima . “Pred vama je uskoro jedna jako dobra ploča Pipsa. Trudio sam se biti što direktniji, nema šifre, nema koncepta. Puno sam se ljutio, mrzio, a ponekad sam se morao i voljeti”. Taj Ripperov “naputak za uporabu”, okačen na web-stranici Pipsa, definitivno stoji.
Naime, “Walt” je pomno osmišljen, ali i jezgrovit album od deset preciznih, dorečenih i jakih modernističkih rock-pjesama. Od uvodne “Kratke povijesti” kojom postavlja “radnju”, preko fenomenalnog, emocijama nabijenog singla “Htio bi da me voliš” do zaključne, senzualne balade “Plivač” novi album Pipsa nema niti jednog slabog trenutka. I ovaj put posrijedi je izmaštan svijet ili fantazija o nekom boljem mjestu od ove usrane zemlje u kojoj se koprcamo gotovo posve bez nade u spas. No, dok je parabola na “Pjesmama za gladijatore” bila promašena, a atmosfera “Drveća i rijeka” prehermetična, “Walt” se doista doima poput boljeg mjesta za život. Srećom, ne daleko od nas jer za dolazak do njega ne treba vam raketa, kao za let do Fafenštajna, nego tek poniranje u srce, duhovnost i ljubav kao spasiteljicu zdravog razuma i života. Za jednog nervoznog mrguda poput Rippera, ma koliko senzibilnog, putovanje u samog sebe teško je poput Sizifova guranja kamena.
Ustrojen i upakiran
Ta neizdrživa potreba i grčevita potraga za smirenjem i utočištem u vremenu sveopćeg kaosa i nemira - u kojem spas leži u ljubavi i intimnom mikrokozmosu koji valja što više odmaknuti od izvanjskog svijeta i svekolike “povijesti idiotizma” - osnovna je potka izvrsno ustrojenog i podjednako lijepo upakiranog “Walta”. Nije posrijedi praznoglavi bijeg od jalove politike u kozumeristički raj, nego ultimativna umjetnikova potraga za Svetim gralom ljubavi u vremenu u kojem kapitalizam ždere ljude, a politika gubi razlog postojanja.
Netko će ponovo gunđati na Ripperov vokal, ali u pjesmama s velikim P njegov vješt jezični i nonšalantan pjevački gard - poduprt briljantnom igrom gitarističkih rifova, klavirskih akorda, ostalog instrumentarija i slojevite produkcije bez ijednog premaza viška - posve je u funkciji osobnosti i izravnosti.
Od stihova koji pričaju ljubavnu i obiteljsku priču Rippera i Yaye, perfektne vokalistice u “Trubaču”, preko fascinantno ustrojene i prezentirane glazbe, sve je na svom mjestu. Ripperove, pardon, Daddyjeve glazbene fascinacije manje-više su iste. I u novim pjesmama Pipsa, koji se ovaj put doimaju poput koherentnog benda, a ne naplavine studijskih glazbenika, ponovo se čuju odjeci Blura, Oasisa, The Flaming Lipsa, Mercury Reva, Radioheada, vedeta novog vala pa do Beatlesa i Beach Boysa iz faze “Sgt. Peppers’a”, odnosno “Pet Soundsa”. No, sada ništa nije nelogično, pompozno ili pogrešno posloženo. Ponekad korak unatrag predstavlja barem dva koraka naprijed, baš kao što iskreno poniranje u srž vlastitog bića može predstavljati zanimljivije putovanje od leta do imaginarnih galaksija. S obzirom na sve, “Walt” je najuvjerljivije djelo Pipsa 21. stoljeća, lijep i moderan album domaćeg rocka kakvih nemamo mnogo te, vrijeme će pokazati, izvanvremenski klasik.