Sub Pop, nekoć glavna lansirna rampa rakete zvane grunge-rock, preživio je zato što je i nakon “prodaje” Nirvane, odnosno prepuštanja bendova većim kompanijama, zadržao sluh i njuh u potrazi za novim izvođačima te dobar odnos sa starijim pulenima koji su se vratili ili u poznije dane okušali sreću s tom renomiranom kućom koja bi mogla poslužiti kao ogledni primjer neovisne diskografske etikete. Stoga i danas, nakon više od 30 godina postojanja, Sub Pop uspijeva iznenaditi nekim interesantnim izdanjem ili novom akvizicijom poput kantautorice Weyes Blood.
Njezino pravo ime je Natalie Mering, ima trideset godina i dolazi iz Santa Monice, nedaleko Laurel Canyona iz kojeg je svojedobno djelovala Joni Mitchell. Umjetničko ime nadjenula si je prema romanu “Wise Blood” Flannery O’Connor, a od roditelja, po vokaciji kršćanskih glazbenika, odmetnula se s navršenih petnaest. Kraće vrijeme provela je kao basistica u portlandskom freak-rock kolektivu Jackie-O-Motherfucker, a posljednjih dvanaestak godina vodi solističku karijeru. Nakon samizdata “The Outside Room” (2011) i dva zapažena albuma za etiketu Mexican Summer, “The Innocents” (2014) i “Front Row Seat To Earth” (2016), objavljuje “Titanic Rising” za Sub Pop.
Kritičari se doslovce tuku epitetima kojima bi Weyes Blood uzdigli do visina u kojima inače ima mjesta samo za njene potencijalne uzore poput spomenute Joni Mitchell, no imaju i zašto. Naime, u današnjoj pop glazbi sve manje je pjesnikinja poput Weyes Blood, a i onih čije pjesme imaju takav emocionalni naboj, tim više što svoje dileme, teme i probleme vješto ucjepljuje u bitno širi kontekst.
Čuveni brod “Titanic”, a to je i film koji je gledala kad god bi joj kao klinki bilo teško, poima poput metafore za opće stanje ljudske vrste, previše ovisne o suvremenim tehnologijama zbog kojih sve više gubimo sposobnost zadržavanja pažnje pa i mogućnost održanja na životu. U takvom svijetu pjesme i pojavnost Weyes Blood doimaju se kao da dolaze iz vremena najvećih dometa Joni Mitchell, Carole King, Joan Baez i Karen Carpenter (The Carpenters) čijim je glasovima njezin zvonki vokal prilično blizak. No, još je dojmljivija njezina sposobnost raspisivanja grandioznih melodija koje ni u jednom trenu ne zapadaju u kič ili bofl suvremenog popa.
Doslovce, Weyes kao da se nadmeće s McCartneyem i Lennonom, Brianom Wilsonom i Burtom Bacharachom, a ima u njoj i nešto od Bowieja, ne samo zato što uvodnu skladbu “A Lot’s Gonna Change” započinje i razvija po uzoru na njegovu “Warzsawu” s albuma “Low” pa i Briana Enoa, ali i odlika nekadašnjih country-pop klasika. Weyes je iznimno talentirana skladateljica i pjevačica čijem su sentimentu od novijih izvođača najbliži John Grant i Father John Misty, ne samo zbog činjenice da je i u njihovim skladbama klavir izuzetno važan i naglašen instrument nego i zbog srodne emotivnosti i senzibilnosti.
Unatoč ovim usporedbama i referencama, navedenih samo kao nagovor da je poslušate, posve je svoja i lako prepoznatljiva jer na koncu svega pjesme pamtimo po melodijama. U tom je “zanatu”, zapravo umjetnosti, ova krasna kantautorica istančanog ukusa danas zamalo nenadmašna.