Iskusniji znaju da je na koncert Swansa uputno ponijeti čepiće za uši jer buka koju taj sastav proizvodi uživo mjerljiva je s razinom buke dok iznad vas, kao ponad Brucea Willisa u "Umri muški 2", uzlijeće jumbo jet. Možda iz "katedrale raja" da parafraziram jednu od skladbi koje su Swans izveli u Kinu SC. Pri tome je nevjerojatno koliko ta buka Swansa može biti čista i pročišćujuća, a koju Michael Gira i rukama oblikuje poput žive materije dok upravlja nevjerojatno discipliniranim sastavom. Istovremeno, uz udare u najbržim dijelovima slušatelju od baseva nozdrve podrhtavaju kao biku koji u trku nasred koride nalijeće na toreadora da mu rogom probije plućno krilo. Pretpostavljate, tamo gdje je taj odvaratan "sport" opstao, uvijek navijam za bikove. Doduše, povremeno sam se u Kinu SC osjećao i poput Indijanca koji je imao nesreću zateći se ispred stampeda podivljalih bizona jer takva je buka koju podižu Swans. Hm, "Labudovi" mi je oduvijek bilo prenježno ime za bend koji je kroz eksperimentalni pristup rocku na razini buke iz čeličane postao rodonačelnikom noise-rocka.
Naravno da se koncerti koje Swans izvode u proteklih dvanaestak godina ne mogu porediti s onima iz 80-ih pa i 90-ih jer drugačija je i narav njihovih albuma. Primjerice, posljednji "The Beggar" jest povratak Michaela Gire onome što je sa Swansima činio u 80-ima, mogao je izaći izravno nakon "Children Of God" (1987), ali ovdje je narativ drugačiji jer se Gira pojavljuje poput vjernika pred Bogom koji se pita kako proživjeti ostatak života. I skladbe su duže i sporije se razvijaju na albumima iz 21. stoljeća u odnosu na albume Swansa iz 80-ih i 90-ih, a nešto slično se može konstatirati i za koncerte. Pa tako i za ovaj u Kinu SC čije su fotelje bile odlične za praćenje nastupa. Već godinama imam dojam da je takav tip dvorane sa stolicama podesniji za koncerte Swanse nego onaj u kojem publika treba stajati više od dva sata pred tim minolitnim zidom buke. I ne smao koncerte Swansa nego i za koncerte na kojiam slušatelj treba sjediti i usredotočiti se kao i na koncertima klasične ili jazz glazbe.
Doduše, malo me začudilo pa i zasmetalo zašto Gira tjera Swanse da prve četiri kompozicije, ako se ne varam, izvode kao jednu skladbu u trajanju od cca 75 minuta jer teško je bilo kome osim najzagriženijim fanovima zadržati koncentraciju cijelo vrijeme. k vragu, čak i simfonije imaju stavke. Realno, bilo je dijelova koji su bili dramatični, uzbudljivi i na rubu ludila, ali i onih u kojima je prevladavala (moja) ravnodušnost spram svirača na sceni koji sporo, jako sporo grade moment u kojem bi trebalo doći do katarze. I Gire i njegovih glazbenika kojima komandira poput generala i publike.
Kao i u Jedinstvu prije deset godina,gotovo trosatni "white noise" signal s izljevima zastrašujuće bučnih udara poštujem kao koncept, ali nisam ostao do kraja. Malo manje od dva sata bilo mi je dovoljno da shvatim kako do katarze ipak neću stići. Navodno je i sam Michael Gira jednom priznao da je samo pet-šest puta u životu izvedbom svoje glazbe dospio do svojevrsnog zena, ali ne u tišini kontemplacije nego kroz izlaganje tijela i duha mantričnoj i hipnotičnoj buci. Meni nije uspjelo u kinu SC, ali ne mogu reći da povremeno nije bilo fascinantno. Prolbem je što malo tko može biti na pozornici fascinantan gotovo tri sata, a da unutar toga skladbe nisu jasnije odijeljene. U prijevodu osam skladbi trajalse su gotovo tri sata, od toga gtovo sat i pol ona "prva", sačinjena od tri ili četigotovo trosatni "white noise" signal s izljevima zastrašujuće bučnih udara poštujem kao koncept, ali nisam ostao do krajari kompozicije.
Ne znam, možda i zato što sam bio mlađi, a i Swansi bili ipak drugačiji, nisam na kasnijim koncertima doživio osjećaj šoka pa i katarze koji sam iskusio na njihovom nastupu na Križankama 1987. godine. U mom slučaju na koncu svega preferiram slušati Swanse na albumima u svojoj sobi, pomno prateći razvoj pjesama i stihove koji su u buci Swansa bitniji nego što se to misli. Stihove poput onih iz naslovne skladbe novog albuma "The Beggar": "Stopala su mi izranjavana, razderana i krvava/Ali vode me prema srebrnoj obali/Prije nego odemtamo,pjevam molitvu/U svoje dlanove, ispod tvoje brade/Ja sam žrtva na tvom oltaru/Tu počinje moja volja a životom". Ljubav? Vjera? Sadomazohizam? Ili sve to zajedno? Baš kao na koncertu Swansa u Kinu SC.