Tijekom prvih deset godina Zagreb Jazz Festival pod ravnanjem Dražena Kokanovića koncertima su obilježili Ron Carter, Jack DeJohnette, Archie Shepp, Joe Lovano, James Blood Ulmer, Wayne Shorter, Chick Corea & Bela Fleck, Joshua Redman, Ornette Coleman, Matija Dedić, Roy Haynes, Dave Holland, Kurt Elling, Brad Mehldau, Sonny Rollins, Branford Marsalis, Terence Blanchard, Pat Martino, The Last Poets, McCoy Tyner, Pat Metheny, Pharoah Sanders, Medeski Martin & Wood, Mostly Other People Do The Killing, Christian McBride, Bill Frisell, Gary Burton, Anat Cohen, Amira Medunjanin, Cassandra Wilson, Carla Bley i Dee Dee Bridgewater zbog kojih nam se činilo da je Zagreb ponovo postao važnim gradom itinerera vrhunskih jazz glazbenika. No, kako ovdje uglavnom nedostaje sluha i financijskih potpora za razne vidove glazbene kulture, tako smo na četiri godine ostali bez Zagreb Jazz Festivala koji se sada ipak vraća i to sa sjajnim programom. Pa krenimo redom.
Bassekou Kouyate & Ngoni Ba
17. studenoga 2019.,
Tvornica kulture
Bassekou Kouyate, virtuoz na zapadnoafričkom žičanom instrumentu ngoni nalik lutnji, rođen je 1966. godine u Guarani na obali rijeke Niger. Zbog albuma “I Speak Fula”, “Ba Power” koji je 2015. godine objavio Glitterbeat pod vodstvom Chrisa Eckmana i ovogodišnjeg “Miri” ubrajaju ga u najvažnije glazbenike Malija i smatraju čuvarem tamošnje tradicionalne glazbe, ali i inovatorom kojeg je kao tinejdžera pod svoje uzeo Toumani Diabate, virtuoz na instrumentu zvanom kora. Na ngoniju koji svira od jedanaeste godine Bassekou izvodi hipnotičnu glazbu zvanu bambara, srodnu i američkom bluesu što ga je dovelo i do suradnji s Tajom Mahalom, Santanom i U2.
S obzirom na ratove i druge pošasti koje desetljećima haraju Malijem, Bassekou je društveno angažiran autor i izvođač koji bi se mogao dopasti poklonicima spomenutog Toumanija Diabatea i pokojnog Alija Farka Tourea s kojim je svirao na njegovom albumu “Savane”, sastava poput Tinariwen i Tamikrest pa i kantautorica poput Rokije Traore i Fatoumate Diaware. Bassekou Kouyate & Ngoni Ba, osim po prestižnim dvoranama Londona, New Yorka i drugih metropola, nastupali su i po velikim festivalima poput Roskildea i Glastenburyja pa tako i našeg INmusica.
Vijay Iyer & Wadada Leo Smith
22. studenoga 2019., koncertna dvorana Blagoje Bersa,
Muzička akademija u Zagrebu
Njujorškom pijanistu Vijayu Iyeru nije bilo dovoljno što je diplomirao matematiku i fiziku na Sveučilištu Yale, doktorirao tehnologiju i umjetnost na Sveučilištu California i došao do redovne profesure na Harvardu nego je postao i jedan od najvažnijih i najcjenjenijih jazz pijanista, iako je u djetinjstvu učio svirati violinu te, s obzirom da su mu roditelji indijski imigranti, proučavao indijsku klasičnu i religijsku glazbu.
Nastupa i snima solo, ali i kao vođa trija, kvarteta i kvinteta, snima je za Savoy Jazz, ACT i ECM, a kao skladatelj i izvođač bio nominiran za Grammy. DownBeat ga je nakon albuma “Accelerando” (2011) proglasio najboljim pijanistom i umjetnikom godine, a izdanja mu dospijevala na liste najboljih u izboru New York Timesa, Los Angeles Timesa, Boston Globea i niza glazbenih portala.
Njegova djela su inovativna i inteligentna, produhovljena i kontemplativna, a improvizacije i osjećajnost odvode ga i u sfere najintimnijih ostvarenja Keitha Jarretta. Posrijedi je avangardist i improvizator u čijim ćete ostvarenjima tek u daljini začuti odjeke bluesa i tradicionalnog jazza, a u Zagreb ovaj put dolazi s bitno starijim trubačem Wadadom Leom Smithom s kojim je 2016. godine za ECM objavio apstraktni i futuristički, povremeno i mikrotonalni i oštro fragmentirani, ali i vrlo poetični album “A Cosmic Rhythm With Each Stroke” na tragu pretapanja crno-bijelih univerzuma Milesa Davisa i Billa Evansa.
Aaron Diehl
24. studenoga 2019.,
koncertna dvorana Blagoje Bersa, Muzička akademija u Zagrebu
Premda je Aaron Diehl kao dječarac također “studirao” klasičnu glazbu, njegova glazbena narav posve je drukčija od one Vijaya Iyera. Ukratko, zbog utjecaja djeda, jazz pijanista i trombonista iz Columbusa (Ohio), pjevanja u crkvenom zboru, fascinacije Oscarom Petersonom i Artom Tatumom te “škole” koju je prošao u septetu Wyntona Marsalisa, mnogo toga iz klasične glazbe Aaron je ostavio po strani, kao i bilo kakvu pomisao na avangardnost, atonalnost ili eteričnost. Njegova misija je čuvati tradiciju jazz i blues, swing i folk glazbe pa se u njegovim izvedbama čuju i utjecaji ranih jazz i blues pijanista poput Jelly Roll Mortona, a od klasike oni Debussyja.
Takav ga je “gard” doveo do titule počasnog gosta prestižnog Monterey Jazz Festivala pa je tim povodom skladao djelo “Three Streams of Expression” u čast Johnu Lewisu, a uspomenu na Modern Jazz Quartet nosi i njegov album “The Bespoke Man’s Narrative” (2013). Diehlov jazz je slušljiv i zabavan, ritmičan i plesan, čistih i jakih melodija, ali nikako kamiličast i bezukusan. “Duh američke glazbe odražava duh nemira, nelagode i napetosti”, smatra Diehl koji je na takvom promišljanju sagradio stil u kojem “jazz i ritam sadrže međusobnu tenziju iz koje ipak može proizaći zajedništvo”.
Omer Avital Qantar
25. studenog 2019.,
koncertna dvorana Blagoje Bersa, Muzička akademija u Zagrebu
Čak i autor ovih redaka, koji jazz prati rubno, zapazio je globalni uspon niza izraelskih džezera, a jedan od njih je i kontrabasist Omer Avital koji od 1992. godine živi u New Yorku, pri čemu je svaka sličnost s kontrabasistom Avishaijem Cohenom slučajna. Ako Cohen teži stapanju bliskoistočnih glazbenih tema s jazzom, popom i new ageom, Omer energijom, ritmičnošću i ekspresivnošću, pa čak i stasom, frizurom i bradom podsjeća na Charlesa Mingusa zbog čega su ga prozvali “jednim od najuzbudljivijih glazbenika koji su se pojavili na jazz sceni u posljednjih dvadeset godina” (DownBeat).
Na početku karijere bio je fasciniran majstorijama Jaca Pastoriusa, no zbog albuma Dukea Ellingtona, Charlieja Parkera i Charlesa Mingusa ostavio je električnu bas gitaru u korist kontrabasa i nije pogriješio. Njegova svirka je silovita i slobodna, s mnogo tvrdog funka i masnog groovea u čijoj pozadini odjekuju afro-kubanski ritmovi, arapske melodije i fuzije kakve mogu nastati samo u New Yorku pa se Omeru Avitalu može razmišljati i kao duhovnom izraelskom bratu kalifornijskog saksofonista Kamsaija Washingtona. Uh, kakva bi albumčina proizašla iz njihove suradnje.