Treći zagrebački koncert Depeche Modea, ovaj put u Areni, možda nije posjedovao element iznenađenja, dramatičnosti i uzbuđenja kao njihov prvi nastup u Domu sportova, no euforija je bila podjednaka.
Ako su na prva dva nastupa u publici dominirali oni koji su uz glazbu Depeche Modea odrastali u 80-ima, ovaj put je u Areni bilo mnogo više mlađe publike. Za nekoga tko se barem jednom u život vratio iz kliničke smrti, a prije devet mjeseci zbog bolesti bio prisliljen otkazati turneju, David Gahan plijenio je pažnju moćnom izvedbom i sjajnim izgledom.
HI-tech pozornica i rasvjeta uz ogroman video zid bile su samo kulise za još jedan napeti nastup Depeche Modea koji su na samom početku potrošili tri pjesme s novog albuma da bi se potom u cijelosti posvetili svom ‘željeznom repretoaru’ objavljenom u periodu od 1986-1997.
‘Walking in my shoes’, ‘It’s no good’, ‘A question of time’ i ‘World in my eyes’ izazvali su najgromkiju podršku publike u prvom dijelu koncerta. U drugom dijelu, najveću je euforiju izazvale su ‘Policy of truth’, ‘I feel you’, ‘Enjoy the silence’ i ‘Never let me down again’.
Za bis su očekivano ostavili najupečatljiviju skladbu karijere ‘Personal Jesus’, u kojoj se možda najbolje reflektira elegantan balans sinth-pop i rock glazbe kao trade mark Depeche Modea.
Ipak, možda najzanimljiviji dio koncerta su bile ‘Insight’ i ‘Home’ koje je gitarist Martin Gore otpjevao samo uz klavirsku pratnju. Možda je u te dvije skladbe najviše do izraćaja došlo zašto su Depeche Mode već odavno prerasli okvire electropop i ghotic rock žanrova. To su prije svega emocije.
Ako njihovi albumi u posljednjih destetak godina više i nisu toliko bitni, trećim koncertom u Zagrebu još jednom su potvrdili da su jedini pretedenti na status Rolling Stonesa elektronske glazbe, dok se i sinoć u Areni potvrdilo - kao i na nedavnim nastupima U2, Pet Shop Boys, The Cult i Simple Mindsa - koliko smo danas i ovdje čvrsto vezani za pop i rock glazbu 80-ih godina.
Sigurnom egzekucijom u rasprodanoj Areni, Depeche Mode po treći puta povrđuju kako u ovom gradu i zemlji, Bogu hvala, ipak ima publike koja žudi za bliskim kontaktom za svjetskom pop glazbom te kako još nismo svi dopali šaka narodnjaka.
Možda i nije tako loše što smo dobili Arenu.