Što se publike tiče, moglo je potrajati do jutra! Zahvaljujući ciklusu “Arioso” Koncertna dvorana Lisinski bila je te večeri 7. prosinca mali Metropolitan.
Pjevao je Željko Lučić, srpski bariton rodom iz Zrenjanina, danas nedvojbeno jedna od najvećih opernih međunarodnih zvijezda. Učenik velike Biserke Cvejić dva je puta gostovao u operi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu kao Nabucco i Rigoletto prije podosta godina, da bi u međuvremenu obišao svijet od Metropolitan opere, milanske Scale, do Bečke državne opere i londonskog Covent Gardena, našavši vremena još jednom za zagrebačku publiku koja se nije dala iz dvorane.
Moćni glas
Međunarodna kritika smatra ga danas jedinstvenim interpretom Verdijeva najkompleksnijeg baritonskog lika Rigoletta kojem je u zagrebačkom odabiru dodao još tri Verdija, arije iz “Otella”, “Nabucca” i “Krabuljnog plesa”, ali i dvije verističke, prolog Leoncavallovoj operi “I Pagliacci” i Gerardov monolog iz Giordanova “Andrea Cheniera”. Moćnim glasom velikoga opsega Lučić vlada kao s prirodnim grlenim instrumentom koji poznaje sve tajne tehničkih mogućnosti.
No ono što ponajviše oduševljava je prirodnost dramske interpretacije, veza između tona, riječi i emocije u stvaranju lika koji i na koncertnome podiju podjednako snažno djeluje kao i na sceni. Na tom tragu ostat će antologijski Jagov Credo u gotovo demonski recitativnoj zloći Shakespereova lika, kao i srčani Giordanov potlačeni sluga koji u samo jednoj ariji utjelovljuje sve nade i poraze Francuske revolucije.
Sopranistica
Sjajnu gestu pokazao je Lučić pozvavši kao gošću Ivanu Lazar s kojom je u Zagrebu već nastupio u “Rigolettu”. Zapamtio je ovu izvanserijsku sopranisticu kristalna glasa, savršenu Gildu u velikom duetu iz “Rigoletta”, a ona je šansu i te kako iskoristila i u velikoj ariji naslovne junakinje Donizettijeve “Lucie di Lammermoor”. Takva joj šansa treba i u matičnoj kući HNK jer od vremena Nade Ruždjak nismo imali koloraturni sopran njenih mogućnosti.
Na čelu Simfonijskoga orkestra HRT bio je Ivo Lipanović, dirigent kojeg pjevači s pravom vole zbog fleksibilne ruke i muzikalnog međuodnosa. Odabrao je manje poznate operne orkestralne ulomke, pažljivo pratio pjevače tek mjestimice preglasno, u orkestru je bilo lijepih dionica poput solo violončela, ali i manjkavih u kiksu roga koji se može desiti, ali kvari ukupnost dojma.