Na spomen imena Yann Tiersen, većini će prvo pred oči doći Pariz u sepija tonovima, patina Montmartrea i melodije iz filma “Amélie”. Soundtrack za “Amélie” koji je skladao ovaj glazbenik prodao se u više od 1,5 milijuna primjeraka diljem svijeta te mu je donio Svjetsku nagradu za najbolju filmsku glazbu godine i francuskog Césara za najbolju originalnu glazbu, dok je sam film zaradio oko 174 milijuna dolara na svjetskim kino-blagajnama i postao najuspješniji francuski naslov svoje generacije, čime je Tiersena lansirao u status međunarodne zvijezde.
No Tiersen je danas daleko od filmske nostalgije pariških kafića – dapače, novinari su prije intervjua s njim zamoljeni da ne pitaju ništa o njegovu najpoznatijem radu – živi na malom bretonskom otoku, svira u polarnom krugu, putuje jedrilicom i kombijem, piše glazbu za revoluciju i tvrdoglavo testira koliko jedan glazbenik uopće može promijeniti način na koji funkcionira turneja, industrija i – politika svakodnevice. U taj se niz savršeno uklapa njegov novi dvostruki album “Rathlin from a Distance | The Liquid Hour”, radikalno djelo o unutarnjem suočavanju i kolektivnoj borbi, s kojim 4. ožujka dolazi nastupiti u Tvornicu kulture.
- Izdanje je koncipirano kroz dva dijela. Prvi dio je solo klavir. Više je meditativan i bavi se pokušajem pronalaska vlastitog pravog ja. A drugi dio dolazi nakon što se izboriš sa samim sobom. Tada možeš izaći na ulicu i boriti se tamo, prosvjedovati. Drugi dio je, dakle, politički angažiraniji dio albuma - kaže nam Tiersen u razgovoru, dodajući da bi volio da njegovo novo izdanje bude u slušalicama ljudi koji provode revoluciju.
Život na izoliranom otoku
Takvu atmosferu na albumu izgradio je uz pomoć starih elektroničkih instrumenata. Jedan od njih je glazbalo ondioline, električni sintesajzer iz 1940-ih godina prošloga stoljeća.
- Odlučio sam koristiti stare instrumente, stare elektroničke instrumente, kako bih dobio zvukove koji imitiraju čudnovati limeni orkestar. Za mene limeni orkestri predstavljaju izlazak na ulicu i borbu u kontekstu radničke klase, marševe i ideju revolucije - kaže nam Tiersen.
Njegova svjetska slava stiže s već spomenutim filmom “Amélie”, kao i sa soundtrackom za “Good Bye, Lenin!”, no umjesto da ostatak karijere kapitalizira na tom uspjehu, glazbenik se povlači na otok Ushant (Eusa) u Bretanji, mjesto koje je 1978. doživjelo veliko izlijevanje nafte i kasnije postalo zaštićena biosfera. Tamo gradi studio i mali koncertni prostor te razvija niz projekata koji su sve više vezani uz konkretan krajolik, ekologiju i osjećaj odgovornosti prema prostoru na kojem živi. Sve se više posvećuje aktivizmu.
- Situacija u Francuskoj, ali i svuda u svijetu, takva je da jača fašizam. Mislim da je vrijeme za reakciju. Taj rast ultrakapitalizma i fašizma posvuda doista je alarmantan - govori ovaj multiinstrumentalist.
Za Tiersena je politika neraskidivo vezana uz svakodnevne odluke: od toga komu dati glas na izborima – uvijek jasno deklariran lijevo, uz zagovaranje jače socijalne države, javnog zdravstva i obrazovanja – do načina na koji organizira vlastitu logistiku.
- Mislim da je prilično očito da kapitalizam ide u slijepu ulicu. Ima sve više nejednakosti u svijetu i sve više suludo bogatih ljudi koji uništavaju planet, zagađuju planet i ne rade ništa korisno sa svojim novcem. Rješenje vidim u jačoj socijalnoj državi, više javnog zdravstva, javnog obrazovanja i regulaciji profita - kaže.
Stroga pravila za putovanje
Možda najzanimljiviji dio Tiersenove priče jest način na koji prakticira ono što zagovara. Još 2015. odrađuje dvije cikloturneje kako bi skrenuo pozornost na klimatske promjene, a od 2023. veći dio koncertnih ruta svjesno seli na jedrilicu Ninnog. Polar Sonics turneje vode ga do norveških fjordova, gdje svira u divljini i intervjuira znanstvenike koji svojim očima svjedoče o globalnom zatopljenju.
- Na Svalbardu, koji sam posjetio, zapravo nitko ne živi za stalno. Većina ljudi koji tamo borave su znanstvenici ili su tamo nekim drugim poslom. Ideja je bila otići tamo jer je to jedno od mjesta na Zemlji gdje su klimatske promjene najvidljivije. Mnogi od znanstvenika koje sam intervjuirao usred razgovora bi počeli plakati. To su vjerojatno bili najpotresniji trenuci jer se inače radi o racionalnim, ozbiljnim ljudima - kaže.
Kad pak mora putovati kopnom, ulazi u svoj kombi, a vozi ga s jasno zadanim pravilima: bez autocesta, ne brže od sto kilometara na sat i ne više od 300 kilometara dnevno, kako bi smanjio emisije, ali i usporio ritam i vratio se ideji da turneja znači stvarno putovanje od mjesta do mjesta. Umjesto standardnog modela “let avionom – hotel – dvorana – aerodrom”, bira male klubove i neprofitne organizatore, jam sessione i improvizirane zajedničke večere. Prisjeća se kako je na jednoj od takvih tura svirao i u Budimpešti i u Estoniji, završavajući večeri u spontanim jam sessionima s lokalnim glazbenicima.
- Ideja je bila vratiti se korijenima. Sviranje koncerata trebalo bi značiti putovanje od mjesta do mjesta i upoznavanje ljudi, onih koje zanima tvoja glazba, s kojima možeš dijeliti stvari, isto kao i s publikom. Htio sam doživjeti turneju drugačije i vratiti se osnovnoj ideji - kaže, dodajući da je „danas sve fokusirano na posao i novac“, pa je sve manje povezanosti među ljudima u glazbenoj industriji.
- Ljudi u baru ne poznaju ekipu iz kluba, iz kluba ne poznaju tehničku ekipu... Sve postaje samo usluga - govori Tiersen.
Iako je ‘ozelenjavanje‘ turneja česta tema na konferencijama i drugim skupovima glazbenih profesionalaca, realnost je takva da se malo toga uistinu mijenja.
- To je istina, ali ne mislim da je pošteno kriviti samo umjetnike. Mada, promjene se stvarno događaju sporo. Ljudi biraju zonu komfora i nastavljaju letjeti avionima više nego što bi bilo razumno - smatra Tiersen.
Ipak ima nade
S druge strane, odlučan je da vlastitu praksu učini dosljednom: više nema letenja na drugi kraj svijeta zbog jednog ili dva koncerta, a ako se već leti, to mora imati smisla u vremenskom i programskom kontinuitetu.
- I sam sam nekada bio jedan od onih koji prelete pola planeta zbog jednog ili dva koncerta. No danas ne bih pristao na nešto takvo. Neću letjeti za Australiju samo kako bih imao dva nastupa. Ako već letiš, onda ostani mjesec ili dva na tom području. Radi se o regulaciji, promjeni navika. Nisam do toga došao preko noći, već sam postupno prilagođavao svoje postupke svojim stavovima - kaže nam Tiersen.
No nije lako biti revolucionar u kapitalističkom sustavu.
- To o čemu pričamo političko je pitanje. Trebamo birati ljude koji će regulirati stvari - priča.
Tiersen razgovor ipak završava u vedrom tonu. Svijet se, smatra, ipak mijenja nabolje.
- Ima puno loših stvari, ali globalno se svijest pomiče prema mudrijem i održivijem razmišljanju. Treba vremena, ali idemo u tom smjeru- zaključio je glazbenik uz poruku da se veseli ponovnom zagrebačkom koncertu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....