Šibenski pop-rock bend BluVinil objavio je dupli album “Carstvo Mediterana”, koji prati i istoimeni singl.
Četvorku čine Matej Nakić (vokal, gitara), Bruno Jakelić (bas), Branimir Župić (klavijature) i Ante Lovrić Tancalo (bubnjevi), a na novom izdanju predstavljaju čak 20 novih pjesama.
“Carstvo Mediterana” označava njihov zaokret prema mediteranskom rocku, album koji kroz glazbu donosi mirise borova, okus soli i zvuk valova, pravu glazbenu razglednicu Dalmacije.
Album otvara pjesma “Zauvijek”, a nastavlja se s aktualnim singlom “Carstvo Mediterana”, kao i “She she she”, “Znaš li da postoji tunel ispod Jadranske magistrale?”, “Jednom kad budemo sami”, “Boemi kao mi”, “Čudo”, “Sila teža”, “Izgubljen”, “Oluja riječi”, “Ritam Maasai”, “Zvijeri”, “Magdalena”, “Tri metra snova”, “Mama Karma”, “Alexandra”, “Pjevač bez pjesme”, “Ceste i gradovi”, “Kralj prašine i gline”, “Stepe i savane”.
Povodom novog albuma razgovarali smo s frontmanom Matejom Nakićem, koji nam je, između ostalog, otkrio kako je “Carstvo Mediterana” nastalo iz želje da uhvate stvarni duh juga, bez foliranja, bez nostalgije, onako kako ga oni zaista žive.
„Carstvo Mediterana“ zvuči kao konceptualni album, gotovo kao manifest jedne filozofije življenja. Kako biste vi definirali to „carstvo“, je li to stvarno mjesto, emocionalno stanje ili utopija kojoj svi težimo?
Kao što pjesma “Carstvo Mediterana” pjeva: “to nije stvarni prostor, to je prostor u nama”. Sva ona sjećanja na ljeta našeg djetinjstva, sva formativna iskustva, zaljubljivanja, odljubljivanja, sazrijevanje, otkrivanje toga tko smo i što u životu želimo, imala su jednu predivnu kulisu u pozadini, a to je naša mati Dalmacija; to su boje, zvuci, okusi i mirisi Mediterana. To je jezgra koju nosimo duboko u sebi tijekom čitavog života, duboka spona koja nas veže ma gdje god bili.
U vremenu hiperprodukcije singlova i algoritama, vi ste objavili dupli album. Je li to svjesna gesta protiv instant-kulture i ubrzanog konzumiranja glazbe?
Živimo u jednom suludom svijetu. Okruženi smo stalnim kaosom, pressingom, brzinom i lažnim idealima koji su prodrli u sve pore društva, pa tako i u glazbenu umjetnost. Materijalizam, častohleplje i opća površnost postale su norma i standard. Serviraju se singlovi od 2 minute koji pjevaju o skupim autima, pićima, agresiji, nabrijavanju i sličnim glupostima. To je postao standard prema kojemu se baždari današnja stvarnost. Nema više dolce vite, vina i gitara, romantike, ljubavi i prijateljstva. Zamislite samo da jedan Mišo, Oliver i Arsen započnu svoju karijeru s istim onim pjesmama, ali danas, u 2025. godini. Kako bi to izgledalo?
Stoga je album Carstvo Mediterana napravljen da bude šaka u oko modernom zeitgeistu. To je album za ljude čija pažnja seže dalje od 15 sekundi, koji znaju misliti svojom glavom i koji osjećaju inat prema ispeglanim i korporativnim „glazbenim proizvodima“ koji nam se danas serviraju, a mislim da je takvih zaista jako puno i da će prepoznati naš rad kao nešto vrijedno spomena.
Arsen Dedić pjeva o „kapi čistoga života“, a vi o „južnjačkom receptu za sreću“. Što je za vas osobno ta kap, što je taj trenutak u kojem osjećate da sve ima smisla?
Arsen i Massimo pjevaju stihove Gustava Krkleca, o „jednoj kapi čistoga života“ i to je jedna fina sumacija osnovne misli koja leži iza našeg novog albuma. Južnjački recept za sreću ne leži u materijalizmu, nadmetanju, prgavosti, hvastavosti i otuđenosti od bližnjih. Upravo suprotno, južnjak (i svako tko se tako osjeća) svoj život provodi slaveći ljubav, obitelj, slogu i zajedništvo. Ima zdrav smisao za humor, ponekad je malo previše ciničan i grez, ali se isto tako zna našaliti na svoj račun. Najvažnije, južnjak poznaje vrijednost života „pomalo“ i u dosluhu je s prirodom oko sebe. To je jedan vrlo „offline“ život i uvelike oprečan onome što se danas reklamira kao ideal.
Zvuk albuma nosi snažan mediteranski identitet, ali nije folkloran. Kako ste tražili ravnotežu između autentičnog i modernog Mediterana?
Mediteran je toliko velik i nepresušan izvor inspiracije da se o njemu može pisati, pjevati, slikati i snimati tisućama godina, a da se ni tada do kraja ne iscrpe sve krasote i teme koju nam na svome pladnju tako velikodušno nudi. Naravno, postoji čitava plejada loših autora, kojima je Mediteran „kamen, vino, maslina i lipa cura“, i kojima možemo biti (ne)zahvalni na svom moru šunda i kvazi-klapskih preparata koje zadnjih 20-30 godina možemo čuti u radijskom eteru. Ali srećom, na 99 takvih kriminalaca se svako malo, srećom, rodi primjerice jedan Valentino Bošković, koji zaista razumije bit i nit.
Matej, kao autor većine materijala, koliko je teško zadržati osobni glas, a istovremeno dopustiti da bend kolektivno „diše“ kroz pjesme?
Mislim da nije težak zadatak biti autor pjesama kada sviraš u bendu s najboljim prijateljima. Oni znaju svaki moj korak, kako dišem, što osjećam, a isto vrijedi i obrnuto. Tako da bih sebe više okarakterizirao kao „glasnogovornika“ BluVinila, a manje kao nekog pojedinca kantautora.
Kako vidite razvoj BluVinila od vremena „Apaša” do „Carstva Mediterana”? U kojem se smjeru vaš zvuk, poetika i pogled na glazbu promijenio tijekom tih godina?
Dok smo bili Apaši, kao što i sama pjesma govori, bili smo idealisti. Danas? Danas smo još veći idealisti. To je od prvog dana naša poetika: vječni autsajderi, kontra struje i kontra vjetrenjača. Boemi kao mi. Radije se nećemo baviti muzikom nego raditi muziku „namjenski“ i s figom u džepu.
Imate prepoznatljiv retro ton, ali ne kao kopiju prošlosti nego reinterpretaciju. Što za vas znači „vintage“, estetika, energija, etika ili zvuk?
Estetika našeg zvuka ide ruku pod ruku s estetikom života. Nikakva hladnoća i intenzivnost, preferiramo tople tonove, analogiju, muziku koja diše i koja nije „odmah refren u glavu“. Carstvom Mediterana prevladavaju akustare, surf gitare, topli bas, ljetni sintesajzeri, lagani bubanj, dakle zvukovi koji opuštaju i dekompresiraju.
U današnje vrijeme kada se pjesme „grade“ digitalno, vi još uvijek „svirate“ zajedno. Koliko vam je kolektivna energija u studiju važna u odnosu na produkcijsku perfekciju?
Muzika je društveni fenomen. Koliko god digitalna tehnologija bila korisna za uređivanje i dotjeravanje pjesama u studiju, trenutak „biti ili ne biti“ događa se tek kada svi glasovi zasviraju i zapjevaju skupa. Mislim da se ovaj fenomen najbolje može vidjeti u komentaru našeg producenta Skansija, koji je rekao da je album „prodisao i oživio“ u punom smislu tek kada je naš Bruno odsvirao dionice bass gitare, koje su famozno sjele na materijal i pružile mu taj „X faktor“.
Postoji li pjesma s albuma koja vas je iznenadila, koja je „živjela“ svoj život i ispala potpuno drugačije od prvotne zamisli?
Ritam Maasai. To je jedan afrički dance eksperiment koji se posve oteo kontroli i to u najboljem mogućem smislu riječi.
Moramo jedno šašavo, kada bi „Carstvo Mediterana“ bio film, tko bi ga režirao, Fellini, Kusturica ili netko sasvim treći?
Film Carstvo Mediterana može režirati jedino i isključivo Vinko Brešan.
Današnja publika često glazbu „proscrolla” u 15 sekundi na TikToku i idemo dalje. Kako doprijeti do te generacije s albumom koji traži slušanje, ne samo scrollanje?
Odgovornost za „obrazovanje“ slušateljstva nekoć su imali tzv. „spori mediji“. Radi se o čitavoj sili radijskih, televizijskih i novinskih urednika koji su pomno selektirali sadržaje i razvijali generacije slušatelja/gledatelja/čitatelja sposobnih upustiti se u aktivnost kritičkog mišljenja. Danas su mladi nažalost prepušteni algoritmu kao jedinom „učitelju“ i vodilji. Nazovite me skeptikom, ali iskreno sumnjam da hladna mašina kojoj je jedino bitno da te zadrži na aplikaciji što dulje, kako bi ti kasnije mogla gurnut reklamu za ručni usisavač, može u jednakoj mjeri mariti za tvoju dobrobit, odgoj i obrazovanje kao što su nekad marili profesionalni novinari.
Kako bilo, vječni sam optimist i mislim da mladi ljudi i dalje znaju misliti svojom glavom. Internet je veliko mjesto koje pruža enorman prostor za pronaći bolje alternative svemu što se trenutno servira kao „normalno“. To posebno vidim na Generaciji Z koja svojim odijevanjem, gardom i glazbenim preferencijama pruža otpor korporativnoj umjetnosti koja je već dulje vrijeme jedini mainstream.
Mislite li da glazba danas još uvijek može biti društveno relevantna, ili je važnije da jednostavno „vibra“?
Glazba nikada neće biti fusnota. Glazba nikada neće biti pozadinska buka kojoj je jedina svrha „vajb“. Uz glazbu slavimo, plačemo, mirimo se, srdimo, krstimo, ženimo i umiremo, a to je nešto puno veće od 2 minutnog AI trap slopa koje promovira gazirano piće ili odjevni brend.
Što ste vi osobno naučili o sebi kroz proces stvaranja „Carstva Mediterana“, ne samo kao glazbenici, nego i kao ljudi? Koja pjesma vam je možda najbliža srcu s novog albuma?
Naučio sam koliko su mi važni bližnji i vrijeme koje provodim s njima. Naučio sam koliko mi je važna obitelj i vrijeme koje provodim u rodnom kraju. Naučio sam živjeti isključivo u ovom trenutku i prihvatiti sve dobro i loše što mi taj tren nosi. Naučio sam živjeti sporo, bez da glavinjam i trčim od obveze do obveze.
U skladu s usvojenim lekcijama, rekao bih da su mi trenutno najdraže pjesme „Mama Karma“ i „Ceste i gradovi“.
Ako biste za deset godina ponovno napisali pjesmu o Mediteranu, što mislite... Bi li bila svjetlija ili tamnija?
Bila bi još tisuću puta svjetlija. Zvučao bih kao Mišo Kovač.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....