Ivan Vladislavić odavno je afirmiran, kod kuće važnim književnim priznanjima nagrađivan južnoafrički pisac hrvatskog podrijetla čije knjige, makar prevođene i na hrvatski jezik, u nas dosad nisu imale veliku pažnju. O piscu rođenom u Pretoriji 1957. (djed je emigrirao iz bračkog sela Mirca) češće pišu britanski negoli hrvatski mediji. Ovo je njegov prvi razgovor za hrvatske novine. J. M. Coetzee kaže da je Vladislavić "pisac velike profinjenosti", "nepravedno dugo nedovoljno cijenjen izvan granica Južne Afrike". U Sunday Timesu pišu da je "rijetko briljantan pisac koji govori o bitnim stvarima i piše beskompromisnu prozu". Naklada Božičević lani je objavila njegov "Dvostruki negativ", a 1999. u biblioteci Feral Tribunea tiskan je roman "Mahnitost", oba u prijevodu Miloša Đurđevića. U svojim knjigama (desetak romana i kratkih priča, zbirka eseja), nerijetko i alegoričnim pričama, govori o južnoafričkom društvu, apartheidu i vremenu poslije zakonom zaštićenog rasizma.
Koliko je apartheid utjecao na vaše formiranje, kako pamtite to doba iz vremena vlastitog djetinjstva?
- Imao sam sretno djetinjstvo, koliko je to moglo biti, jer nisam u potpunosti shvaćao ugnjetavanje mojih crnih sunarodnjaka. Kažem 'potpuno' jer čak i kao dijete sam imao neku svijest da sve nije tako dobro u mom raju. Djeca često imaju čula za nepravdu, možda zato što se osjećaju nemoćno u odnosu na odrasle. Ne znači da sam ja bio posebno osjetljiv na nepravdu, i mnogi moji prijatelji dijele slična iskustva. Neki od njih odrasli su u liberalnijim kućama, njihovi su roditelji otvoreno govorili protiv rasizma, ali čak i oni iz konzervativnijih kuća iz djetinjstva pamte uznemiravajuće scene.
Kao dijete često sam viđao kako policija juri i napada crnce na ulici, baca ih u stražnji dio kombija jer zakon je tražio da crnci imaju posebnu dozvolu za ulazak u naselja bijelaca. Čak i kao dijete nisam mogao ne primijetiti koliko crnaca hoda doslovce u raspadnutim krpama. Naravno, sve su to bijelci predstavljali kao normalno, a djecu je lako oblikovati. Strašna logika apartheida postala mi je puno jasnija kad sam krenuo na studij i postao politički svjestan. Velika šteta i zlo koje je napravio apartheid jest da je i crnce i bijelce spriječio da žive potpuni život, da komuniciraju otvoreno i ljudski s ljudima oko njih.
Makar je 1994. ukinut, koliko je skriveni apartheid i danas prisutan?
- Apartheid je kao doktrina diskreditiran, drže ga se još samo ekstremisti. Neki danas tvrde da su zakoni i pravila koji adresiraju nepravde učinjene u prošlosti novi oblik apartheida, ali to je jednostavan pogled na vrlo složen problem. Rasizam je još živ. Ponekad se izražava izrazito prikriveno, a ponekad otvoreno, mnogi i nemaju svijest o tome da su njihove reakcije zapravo rasističke. Ostavština apartheida vidljiva je, primjerice, fizički, u prostoru. Mene to posebno zanima jer se u pisanju bavim temama gradskog života. Birokrati apartheida stvorili su rasno podijeljene zone. To je dovelo do fragmentiranih, nejednako razvijenih područja. U doba postapartheida pokazalo se da je teško integrirati odvojena područja.
U kojim je sferama društva nasljeđe apartheida i dalje najviše opipljivo?
- Obrazovni sustav je jedno od najproblematičnijih područja po tom pitanju. Neki od problema proizlaze iz te podijeljenosti stambenih zona. Za apartheida su stvoreni i različiti školski sustavi i odvojene škole za djecu različitih rasa. Većina sredstava išla je u škole bijelaca. Vlasti u postapartheid društvu dosad nisu jako uspješne u kreiranju jedinstvenog školskog sustava. Obrazovni sustav ogrezao je u korupciju i nekompetenciju. Mnoge nekadašnje škole za bijelce su integrirane, u njima djeca iz obitelji crnaca srednje klase dobivaju solidno obrazovanje. No, veliki broj siromašne crne djece je u područjima koja nisu doživjela velike promjene, gdje škole ponekad ne funkcioniraju i gdje se za škole izdvaja jako malo. Puno je sjajnih ljudi posvećenih tome da mijenjaju situaciju, ali to ne ide lako. I ne može biti riješeno a da ne rješavamo i s time povezana pitanja nezaposlenosti, siromaštva itd.
Koliko znate o hrvatskom podrijetlu svoje obitelji?
- Znam ponešto iz priča koje su mi govorili otac i njegova braća, ali nikada nisam bio u Hrvatskoj. Uvijek sam čekao na 'pravi trenutak', makar nisam sasvim siguran što on podrazumijeva. Djed je umro kad sam bio tinejdžer. Živio je s jednim od mojih stričeva i viđao sam ga prilično često. Doživljavao sam ga dosta zastrašujućim, ne zato što je prema meni bio grub, dapače, nego stoga što mi je bio toliko stran. Njegov je engleski bio slab, a ja nisam nikad naučio hrvatski, koji je on govorio s mojim ocem. Taman sam došao u godine prevladavanja sramežljivosti kad je on umro. Moj djed i nekolicina njegove braće došli su s Brača u Južnu Afriku kao ekonomski migranti neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Zapravo, većina od male pretorijske zajednice Jugoslavena - mi nikada o njima nismo razmišljali kao o Hrvatima - došla je s tih prostora. Uvijek mi je bilo nevjerojatno da su napustili otok na Jadranu da bi došli na tako sušno, kopneno mjesto kao što je Pretoria. No jasno, kad ljudi krenu u potragu za boljim životom, njih nužno ne zanima ljepota krajolika. Danas često srećem Hrvate i Srbe u Južnoj Africi. Postoje vjerojatno jednostavnije i sigurnije zemlje u koje čovjek može emigrirati. Makar, ovo je fascinantan i lijep kraj i ovdje postoje mogućnosti da napravite značajne razlike, što se ne može reći za svako društvo.
Zadržali ste 'ć' u prezimenu. Niste ga mijenjali u 'c' kako obično rade potomci emigranata. Što to znači za vaš identitet?
- Nekako sam iracionalno vezan za taj 'ć'. Neki moji rođaci prezime pišu s 'ch', a i ja sam bio primoran napraviti isto u više navrata u životu, na primjer, dok sam bio student. Bilo je to uvijek kao posljedica uplitanja ćudljivih birokrata i duboko me iritiralo. Kad sam objavio prvu knjigu, vratio sam ispravno napisano prezime. Vjerojatno vam je poznato da 'ć' stvara svakakve probleme u doba digitalne tipografije. Tako se često pojavim kao Vladislavi☐, što mi se baš i ne sviđa, ali nije mi problem biti Vladislavi?.