Gase li se Dubrovačke ljetne igre, pitanje je koje je ovih dana postavio Dubrovački vjesnik, najvažniji lokalni medij? U pozadini je vijest kako je dosadašnji intendant Igara i šef dramskog programa, kazališni redatelj Krešimir Dolenčić, podnio ostavku, da ga kao vršitelj dužnosti mijenja dirigent i bivši intendant zagrebačkog HNK Mladen Tarbuk, dosadašnji ravnatelj muzičkog dijela programa, te da na mjesto ravnateljice dramskog programa dolazi Mani Gotovac, bivša intendantica splitskog i riječkog HNK, sad u mirovini.
Još je više glasinu poduprla vijest kako se program Igara seli u Lazarete, prilično tijesan kompleks zgrada podignut sredinom 17. stoljeća, gotovo komoran prostor na tristo metara od kamene školjke grada. Lazareti su dakako bivša karantena, te ne asociraju baš na slobodu, ni umjetničku niti koju drugu. Ta je vijest zapravo najviše zaintrigirala dubrovačku i širu javnost. Što je, zapravo, posrijedi, provjerili smo kod dubrovačkog gradonačelnika, Andra Vlahušića.
“Kultura je prioritet ovoga grada a Dubrovačke ljetne igre biser su naše kulturne ponude i posve je nevjerojatna čak i pomisao da bismo ih ugasili. No Igre ne mogu funkcioniratikao dosad. Ne samo Krešimir Dolenčić, nego mnogi prije njega, žalili su se da se unutar zidina ne mogu raditi predstave jer nema mira. Nema ga i ne može biti kad u gradu boravi pedeset tisuća gostiju. Mi smo, primjerice, za proteklu sezonu zatvorili srce grada za petsto gledatelja za predstavu Držićeva ‘Dunda Maroja’. Ili smo zatvorili Boninovo za promet, da ne bi, primjerice, brenčanje motora zasmetalo drugoj dramskoj premijernoj predstavi Shakespeareovu ‘Romeu i Juliji’. Što bismo još mogli? Ako se Igre presele u Lazarete, to ne znači da se gase, dakako, niti da gube svoju ekskluzivnost.
No nisu one jedini događaj u gradu, pa ni ljeti. Dubrovnik ulaže u kulturu više nego, najvjerojatnije, ijedan europski grad. Iz našega budžeta za kulturu i kultrnu baštinu izdvajamo i do četvrtinu svega novca! Tako će biti i ubuduće i ne vidim na koji način bi kultura mogla biti ugrožena.”
Kako bilo, nešto se mijenja. Možda sam festival gubi ekskluzivnost… Gradonačelnik Vlahušić ni s tom se procjenom ne slaže:
“Festival se tradicionalno održava od 10. srpnja do 25. kolovoza i njegova organizacija nije dakako jedini posao koji javno poduzeće Dubrovačke ljetne igre obavlja. Oni organiziraju manifestacije cijele godine. Za njihove plaće Grad izdvaja tri milijuna kuna godišnje. Država s tim nema ništa. Ministarstvo kulture financira dio programa Dubrovačkih ljetnih igara, potvrđuje intendanta, i to je sve. S Ministarstvom kulture nismo ni u kakvom nesporazumu niti ostavka intendanta Krešimira Dolenčića ima ikakve veze s politikom. Dolenčić je još ljetos najavio da vjerojatno odlazi. Umorio se i možda je želio nemoguće. Ponavljam, sam grad ne možemo pretvoriti u teatar, ma koliko naši umjetnici zbog toga bili zdvojni. Znam da bi isto htio i Krešimir Dolenčić i, primjerice, Rade Šerbedžija, koji je protekle sezone zaigrao svog ‘Kralja Leara’ dvaput kod nas, ali najbolje želje umjetnika jednostavno je nemoguće ispuniti.”
Doduše, političkih nesporazuma i teško da će biti budući da i ministrica kulture i dubrovački gradonačelnik pripadaju istoj, vladajućoj, Hrvatskoj narodnoj stranci.
Vlahušić ne vidi ni eventualnu kadrovsku krizu kad je posrijedi upravljanje Igrama:
“Ovdje su svi umjetnici dobrodošli s razumnim zahtjevima. I dok je Igre vodio Krešimir Dolenčić, i prije njega Ivica Prlender, i sad Mladen Tarbuk, ili Mani Gotovac, imali su i imat će iste uvjete. Ovdje je dobrodošao, nadalje, svatko tko svira, glumi, pjeva, piše na određenoj razini, i to se ne odnosi samo na Igre nego na svaki dan u godini. Zar mislite da kultura nije dobrodošla u grad od 43.000 stanovnika koji financira vlastito profesionalno kazalište, vlastiti simfonijski orkestar, profesionalni Folklorni ansambl Linđo, da ne govorimo o muzejima, galerijama, knjižnicama…”