Anica Tomić, četrdesetogodišnja kazališna redateljica iz Zagreba, poput neke je prirodne sile. U njezinoj sitnoj fizičkoj pojavnosti krije se pravi vulkan energije, informacija, empatije, kreativnosti i talenta. Ova bivša performerica, glumica i sportašica, što sama voli naglašavati, trenutačno je dominantna ženska osobnost hrvatskog teatra.
Nagrada hrvatskog glumišta za režiju, kao i za najbolju predstavu u cjelini za "Hotel Zagorje", Gavellinu produkciju nastalu po istoimenom romanu Ivane Bodrožić i u suradnji s njezinom stalnom dramaturginjom Jelenom Kovačić, samo je još jedna potvrda da je Anica u zenitu svoje kreativnosti. Pa je tako ni gotovo potpuna paraliza umjetničkog života zbog globalne pandemije nije zaustavila. Od ove je godine i docentica na kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Ljetos je u ZKM-u napravila predstavu "Monovid-19" po tekstovima hrvatskih dramatičara, a na temu covida-19. Anica Tomić radi u cijeloj regiji: tako je prošle godine u Celju postavila novi komad Gorana Vojnovića "Rajzefiber", a ove jeseni trebala je raditi u beogradskom Ateljeu 212 što je odgođeno za sljedeću sezonu.
Važno je reći da je Anica Tomić i aktivistica. Ne samo zbog toga što je jedna od ključnih protagonistica inicijative #spasime, nego prije svega što se u svojim predstavama bavi društveno neuralgičnim temama - kao što je problem vršnjačkog nasilja u predstavi "Ovo je mogla biti moja ulica" (ZKM, 2010.) ili, pak, kod nas još uvijek potpuno baš i ne prihvaćenim skupinama - lani ste tako mogli s njom ići u kasnovečernje šetnje Zagrebom ("Usmena povijest") i upoznati se s LGBTQ poviješću naše male sredine. U braku je s jednim od najzaposlenijih (i najduhovitijih) redatelja televizijskih reklama Brunom Ankovićem čiji prvi igrani film, po Karakaševoj "Proslavi", s nestrpljenjem očekujemo.