Na sceni je gomila namještaja, među kojim se kreće, na njima sjedi i među njima komunicira sedmero ljudi. No, kauči, fotelje i stolice ne stoje na istom mjestu - glumci ih malo-pomalo pomiču prema naprijed sve dok ne završe na samom rubu pozornice.
Publika u prvom redu tako može ispružiti ruku i gotovo dotaknuti glumce ispred sebe. Može još jasnije i glasnije čuti njihovu priču, što je i bila ideja. A riječi su stvarne, jednom izgovorene i osjećane. One su uznemirile, prestrašile i uzrujale stvarne ljude koji su ih izgovorili i čuli. Priča, naime, nije izmišljena - proživljena je, svakodnevna, i u njoj nema ništa izvanredno. Toliko je svakodnevna da je njen redatelj Bobo Jelčić dugo razmišljao je li uopće dovoljno važna da bude postavljena na scenu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....