'JAKI U SLABOSTI'

AUTORSKI PROJEKT FILIPA ŠOVAGOVIĆA Drama o platonskoj ljubavi između jedne mjesečarke i narkoleptičara

 Darko Tomaš / CROPIX

Filip Šovagović uspio je praizvesti vlastitu dramu u matičnom kazalištu Gavella a da mediji o tom nemaju pojma. Naime, djelo se zove “Jaki u slabosti”, a da postoji javnost je mogla doznati tek iz nedavnoga intervjua Šovagovićeva za Studio.

Drugdje taj događaj nije najavljen, ako izuzmemo posredne informacije sa Šovagovićeva profila na Facebooku. Kad je Šovagović posrijedi, već je dakle predstava u predstavi doći uopće na njegovu predstavu.

Paradijalozi

Znači, premda smo kumovi, intimni desetljećima, točnu informaciju o projektu nije ni meni plasirao. Kao dosta uporan istraživač Šovagovićevih tekstova, usudio bih se zaključiti da konačna verzija ovoga izvedenog zapravo ne postoji. Skrojen je od ostatka ostataka monodrame “Stanje nacije - svjetska premijera”, praizvedene 2008. na Pagu, ostataka neobjavljenih pjesama prepravljenih iz monologa za drugu verziju te monodrame, koji su uvršteni u nov pjesnički ciklus “Nekoliko rastava i nekoliko školskih sastava”, a oko trideset posto teksta novo je, većinom poezija i neki paradijalozi za likove.

Ne baš jasno? Ukratko, u predvorju Gavellina balkona dvoje studenata glume, Matino Antunović i Ana Maria Štefanac, i jedna Gavellina prvakinja, Jelena Miholjević, uz muzičku pratnju Šovagovićevu i Fadila Abdulova, igraju dramu o platonskoj ljubavi između mjesečarke i narkoleptičara, a koja traje od 1956. do 2022.

Bit ću nemilosrdan: Šovagović je ovdje kao redatelj propustio pročistiti vlastiti tekst, previše ga je za te mlade ljude i oni ga nisu dospjeli svladati a ne bi ga svladali ni mnogo iskusniji glumci ovako scenski neuređenog.

Pjevačke bravure

Jelena Miholjević svojim je nevjerojatnim glasom, pjevačkim bravurama “iz mjesta”, iz čista mira rekao bih, dala težinu ovome zbivanju, a Matino Antunović i Ana Maria Štefanac jednostavno su premladi da bi mogli dati potrebnu amplitudu od mladenačkog zanosa do grubosti srednje dobi i tužne, zakašnjele nostalgije u starosti. Prije svega, između toga mjesečara i te narkoleptičarke, što su simbolični nazivi za jednoga slikara bezvoljnog ali drskog i jednu ženu odlučnu ali nesamostalnu, ne razvija se ljubavni odnos.

Oni jedno drugome glume u lice, ali ta gluma ne prerasta u komunikaciju kojoj vjerujemo. Muzička pratnja dvojca Šovagović-Abdulov bodri ih sugerirajući određene emocionalne markere, ali efekt se ne postiže dok dakle sa svoga mjesta uza zid ne ustane Jelena Miholjević i prepuni prostor svojim zvonko zamamnim glasom koji je istodobno i zauman.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2021 17:36