StoryEditor
IN MEMORIAM

Bila je možda i najbolja hrvatska glumica svoje generacije, oličenje one strane Splita koju volim

Ta i takva Odak, bundžija, kapriciozna i tvrdoglava, za mene je bila oličenje one strane Splita koju sam volio i volim
Zoja Odak
 Jadran Babić/Cropix

Jedna od prednosti koju imaju današnji hrvatski glumci je ta da ih rad i život izvan Zagreba ne isključuje iz filmske i televizijske industrije. Internet i autocesta skratili su relacije, skrineri i digitalne tehnologije učinili su svačiji rad vidljivijim, pa je danas u Hrvatskoj normalno da glumci riječkog ili splitskog ansambla glume u najprestižnijim i najboljim hrvatskim filmovima i serijama.

Zoja Odak - koja je preminula u nedjelju u 73. godini života - spada u generaciju glumaca koja nije imala taj privilegij.

Pripada naraštaju kazališnih glumaca koji je morao birati između dvije tvrdo odijeljene karijere. Ili su se morali pošto-poto domoći Zagreba gdje bi u teatru igrali manje ili više, ali bi se pred njima otvorio prostor gaža od filma do sinkronizacija i od reklama do TV serija. Ili su - pak - uzimali posao u lokalnim ansamblima.

image
Zoja Odak i Nataša Janjić u predstavi 'Adio kauboju' u režiji Ivice Buljana
Jadran Babić/Cropix

U tom bi slučaju za nacionalnu javnost nerijetko postali nevidljivi. Ali, u svojim bi sredinama zato narasli do proporcija orijaša. Godinama bi, često i desetljećima, bili potporanj lokalnog ansambla, u pamćenje lokalne publike bi urasli poput kultnih figura, a već tridesetak kilometara dalje njihov bi status blijedio, jer ih ljudi nisu bili u prilici vidjeti. Frustrirani time, takvi su glumci često čekali prvu priliku da se dokopaju glavnog grada i prave, nacionalne vidljivosti.

Filmski opus

Zoja Odak to nije učinila. Čitav je život ostala vezana uz svoj rodni grad, jednu kazališnu kuću i jedan ansambl. U tom je ansamblu bila stup potporanj kakvom nema usporedbe. To je, međutim, platila relativnom nevidljivošću na nacionalnoj razini.

Televizijska joj se karijera svodi ponajviše na jednu davnu, popularnu ali zaboravljenu seriju (“Inspektor Vinko” 1984/5).

Filmski joj je opus tek pet kino filmova od kojih ni jedan nije osobito dobar.

Stoga je danas - kad njene najbolje kazališne uloge blijede sa sjećanjem publike koja odlazi i stari - teško argumentirati tvrdnju za koju vam jamčim da je istina: Zoja Odak je bila možda najbolja hrvatska glumica svoje generacije.

image
U Frljićevoj predstavi 'Bakhe'
Biljana Gaurina/Cropix

Zoja Odak rođena je 1947. u Splitu, gdje će živjeti gotovo cijeli život. U Splitu je završila osnovno i srednje obrazovanje. Odak spada u ne mali krug hrvatskih glumaca (među njima je - recimo - i Lana Barić) koji glumačku akademiju nisu završili u Zagrebu, nego u Sarajevu. Početkom sedamdesetih počinje glumiti u splitskom Kazalištu mladih (koje tada nosi komični naziv “Titovi mornari”, ali ima odličnu glumačku radionicu za mlade). U kazalište koje će joj obilježiti život - splitski HNK - prelazi 1972.

Trolist glumaca

To je za tu kuću možda najkritičniji i najgori trenutak: godinu ranije neobarokno je zdanje splitskog teatra izgorjelo, operni i dramski ansambl su podstanari u tmurnoj i nepodesnoj kino dvorani brodogradilišta, a u tim pogorelačkim uvjetima ekipira se sasvim nova, mlada ekipa koja će u 80-ima HNK Split učiniti velikim. Dio te ekipe je i Odak.

image
Zoja Odak
Jadran Babić/Cropix

Prvo zlatno doba Zoje Odak su 80-e, dekada koja se dobrim dijelom podudara s intendantskim razdobljem Ivice Restovića. U tom periodu, Restovićeva je koncepcija dramskog programa jednostavna. Dovodi redateljske asove i uvijek samo jednu, ali krupnu vanjsku glumačku zvijezdu, a ostatak postave temelji na nadolazećim lokalnim snagama. Kako je Boris Dvornik u kazalištu glumio neredovito, okosnicu tih velikih splitskih ansambl predstava čini trolist glumaca koji kod lokalne publike stječe kultni status: to su Josip Genda, Zdravka Krstulović i Zoja Odak.

I u Restovićevom periodu, ali i nakon Restovića, bitan i zapaženi dio produkcije čine ambijentalne izvedbe grčkih klasika i/ili tekstova inspiriranih antikom. To je teritorij na kojem se Odak kreće superiorno. Vrijedi spomenuti Klitemnestru u Magellijevoj Euripidovoj “Elektri” (1988), Sofoklovu “Antigonu” (2000), Euripidovu “Alkestidu” (2003), “Antigonu kraljicu u Tebi” (2004) T. Petrasova Marovića, Euripidova “Bakhe” (2008) i “Hekubu” (2011). U grčkom i antičkom repertoaru do izraza dolazi njen snažni scenski autoritet, perfektna dikcija, dojam moći, pa čak i arogancije s kojim je odisala.

Boginje i kraljice bile su stvarni, prirodni fah Zoje Odak. K tomu, bila je jedna od rijetkih hrvatskih glumica koje su se doimale kao urbane, upper-class žene. Po toj urbanoj buržujnosti pandan joj je bila možda samo Ana Karić. To se pogotovo vidjelo u nekim atipičnim predstavama, poput “Vere Baxter” (1999) Marguerite Duras, “Povratka u pustinju J. M. Koltesa“ ili u predstavi “Moje dijete“ (2013) po fenomenalnom tekstu Francuza Joela Pommerata.

image
Dan kada je Mary Shelley susrela Charlottu Bronze, Zoja Odak i Josip Genda
Arhiv Hanzamedia

Ljevičarski stavovi

To su bila dva faha u kojima se Zoja Odak kretala superiorno. To su bile dvije vrste predstava koje njen teatar gaji, a gaji dijelom i zato što ima nju kao okosnicu podjele. No, poput pravog glumca ansambla, Odak je igrala i drugo, igrala je sve što treba, a to znači - i Držića i Krležu, i Čehova i Molièrea, i Brechta i Olju Savičević.

Zoja Odak važila je za namćora. Neki tu njenu osobinu nisu voljeli, potpisnik ovog teksta jest. Mnogi glumci imaju zeligovsku narav, prilagođavaju se svemu, svejedno im je glume li kod Sedlara ili Frljića dok se god nudi posao i honorar.

Odak nije bila takva. O svemu je imala stav i nije ga se libila nabiti na nos. Bila je politički ljevičarka i nije to skrivala. Često je ulazila u fajt s kojekakvim političkim intendantima i nije prezala da im se popiša u šešir. Reputacija teške osobe možda joj je i uskratila pokoju ulogu, jer se o njoj proširio glas da je konfliktna.

Ta i takva Odak, bundžija, kapriciozna i tvrdoglava, za mene je bila oličenje one strane Splita koju sam volio i volim. No, kad je stigao čas umirovljenja, kao da su je se jedva čekali riješiti. Priča koja kruži gradom glasi da je obavijest o umirovljenju od vlastite kazališne kuće dobila - pismeno, poštom. Nakon toga u kazalištu je glumila samo još jednom, ulogu Rebecce Nurse u “Kušnji”, odnosno, “Vješticama iz Salema” Arthura Millera.


U kazalištu je Zoja Odak ostvarila sve što je mogla. Još je 1987. za “Bljesak zlatnog zuba” Mate Matišića nagrađena nacionalnom cehovskom nagradom, za “Elektru” je 1988. nagrađena na sarajevskom MESS-u, više je puta dobivala nagrade Splitskog ljeta i Marulićevih dana. Od 2003. je bila dramska prvakinja, a dobila je nagradu za životno djelo u umjetnosti Slobodne Dalmacije, nagradu koju u pravilu dobivaju muškarci, i jednako u pravilu pisci, slikari ili arhitekti.

image
Zoja Odak i Ivica Vidović u seriji Inspektor Vinko
HRT

Izvan Zagreba

Za splitsku publiku, repertoar HNK Split četrdeset je godina neraskidivo bio vezan iz lik, stas i glas Zoje Odak. Sama je, međutim, imala žal što nije više igrala na filmu. Debitirala je na filmu kao mlada u zaboravljenom srpskom filmu “Ada” Milutina Kosovca (1985). Među rijetkim su joj filmskim ulogama TV film “Buža” Vanče Kljakovića (1991), Papićeva “Priča iz Hrvatske” (1991) ili “Garcia” Dejana Šorka (1999).

Nema tu, ukratko, mnogo što iz čega bi budući gledatelj vidio koliko je velika glumica bila. Zoja Odak je platila ceh činjenici da nije živjela u Zagrebu, a hrvatski je film time propustio iskoristiti jednu od najdojmljivijih glumica koje je imao na dlanu.

Prilike da se to popravi neće više biti. Odak je umrla u 73. godini, nakon teške bolesti.

S puno uspjeha izbjegavala je svaku vrstu patetike na sceni

Nenni Delmestre, kazališna redateljica

- Zoja Odak posljednji se put na sceni HNK Split pojavila lani u ulozi Rebecce Nurse u “Kušnji” Arthura Millera, u režiji Nenni Delmestre: “Njezina gluma je bila jedinstvena po tome što je, kada je interpretirala likove, odbacivala sve suvišno, ogoljavala je likove do srži. Nikada nije kitila.

Oduzimanjem je stvarala snažna lica i s punim pokrićem nosila probleme drame i tragedije”, rekla nam je Nenni Delmestre, koja je sa Zojom bila u kontaktu do zadnjih trenutaka. “Pamtit ću je kao osobu s jakim stavovima, ali koja je znala reći kad nije bila u pravu, što je danas velika vrlina. Bila je draga i nježna prema onima koje je voljela i cijenila”, rekla nam je redateljica.

Mate Matišić, dramatičar i glazbenik

- Za ulogu Truse u “Bljesku zlatnog zuba” Mate Matišića 1987. godine, u režiji Marina Carića, nagrađena je Majskom nagradom Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Matišiću je to bila prva drama koja je postavljena na scenu, imao je tek 20 godina.

Za Zoju kaže da je bila odana i jako vrijedna glumica, koju su zanimali akcent i dijalog, a u svoju ulogu je uvijek ulazila do kraja. “Nismo se družili privatno, ali ostala mi je u sjećanju kao spretna i živa žena. Dala je niz vrhunskih rola u kazalištu, žao mi je da nije više igrala na filmu”, rekao nam je Matišić. 

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture

- “Neraskidivo vezana uz rodni grad i matično Hrvatsko narodno kazalište Split, u pola stoljeća glumačkog stvaralaštva odigrala je sve velike uloge dramskog repertoara.

Njezin ju je izvanredni talent svrstao u sam vrh hrvatskog glumišta te ju je ovjenčao nizom uglednih kazališnih nagrada, a uz cjeloživotnu posvećenost kazalištu gospođa Odak ostvarila je i zapaženu televizijsku i filmsku karijeru potvrđenu Zlatnom arenom 1992. godine za ulogu Marije u filmu Krste Papića ‘Priča iz Hrvatske’”, izjavila je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, dodavši kako je njezinim odlaskom hrvatski teatar izgubio veliku i beskompromisnu umjetnicu, istinsku zaljubljenicu u kazalište.

Srećko Šestan, intendant HNK Split

- “Zatekla nas je vijest o preranom odlasku naše Zoje, koja je spadala u plejadu velikih glumaca HNK u Splitu i hrvatskog glumišta općenito. Ono po čemu ću je osobno pamtiti je njena ustrajnost i predanost kazališnoj umjetnosti te njen beskompromisni stav da je kazalište osnova ljudskog života. To je najbolje pokazivala ostvarujući uloge koje ćemo pamtiti i koje će trajno ostati upisane u povijest hrvatskog glumišta.

Siguran sam da će njezina karizma i talent pozitivno djelovati na sve generacije koje će poslije nje doći u naše kazalište. Kao što se danas usmenim putem prenose sjećanja na Zdravku, Gendu, Borisa, Vasju, Iliju i druge glumce koji su utkali svoje živote i talent u splitsko kazalište, tako će i Zojina prisutnost vječno bdjeti nad našim nastojanjima da kvalitetom predstava i projekata naša institucija bude u samome vrhu hrvatske i europske kulture.”

Ozren Prohić, kazališni i operni redatelj

- “Zoja je po svojim stavovima i pristupu glumačkom radu u nekoliko načina bila posebna. Bila je vrlo savjesna i temeljita. Uvijek je imala kritički stav prema društvu i prema kazališnoj estetici, što je manifestirala kroz svoje interpretacije uloga i glumačko iščitavanje teksta.

Nikada tu svoju glumačku i društvenu kritičnost i samokritičnost nije koristila za samopromociju. Kod nje se ona uvijek pojavljivala u službi neke vrste javnog upozoravanja, kojoj je cilj bio da društvo i kazalište istinski napreduju.

Radio sam sa Zojom neke predstave i kao umjetnički ravnatelj drame u Splitu. Uvijek bih o svemu pričao s njom. Posljednji smo se puta sreli u Frankopanskoj. Nisam znao za njezinu bolest, pa me ova vijest istinski pogodila kada sam ju vidio u medijima.”

Elvis Bošnjak, glumac

- “Zoja je bila glumica i osoba koja je imala jednu rijetku i vrijednu osobinu - s puno je uspjeha izbjegavala svaku vrstu patetike na sceni. U toj potrazi za pravom mjerom koja će dati ljudsku kvalitetu koju gledatelj može osjetiti i s njom se povezati bila je radikalna i neumorna.

U toj je potrazi bila do samoga kraja, do zadnje uloge, predstave ‘Kušnja’ u kojoj smo skupa igrali. Takvu vrstu posvećenosti stilu i ukusu na sceni kakve je imala ona nisam često viđao. Uočio sam je još prvoga puta kada sam ju vidio na pozornici, u Euripidovoj ‘Elektri’ u režiji Paola Magellija.

U toj je predstavi igrao cijeli niz sjajnih glumaca, po meni je to jedna od najboljih predstava u povijesti, a ona je svejedno uspijevala briljirati. Iako je atmosfera tog djela tragična, ona nije upala u zamku patetike.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. kolovoz 2020 16:47