Punokrvni teatar je onaj koji ima snage graditi se kao mjesto beskompromisnog društvenog korektiva. Hvata se u koštac s mračnim temama, izbacuje kosture iz ormara, ruši tabue i bori se.
Takav garažni otpor stvoren je 10. studenoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku gdje je praizvedena scenska verzija romana “Emet” Ivane Šojat, prometnuvši se u razorni umjetnički malj. Naslovom asocijativno vezana za hebrejsku jezičnu slagalicu oko imena Istine/Života (Emeth) i Smrti (Meth), autorica je ispisala masnu i tmastu studiju o obiteljskom nasilju koje tinja godinama, a eruptira između dviju šalica jutarnje kave. Katalog te uboge kuće je strašan: od krvavih macho iživljavanja do pedofilije i opsesivnog matrijarhata.
Hrabra doza detoksa
Slovenski redatelj Samo M. Strelec ima goleme kapacitete erudicije, redateljske zaigranosti, strasti i vizionarstva. Mudro je i inspirativno Strelec zašao pod stvrdnutu kožu porodice koju je projicirala Šojatova. Pritom izbjegavajući izvanjske parolaške prozivke, a zadajući - zajedno sa svojom karizmatičnom glumačkom momčadi - hrabru dozu detoksa svakoj vrsti privatnog i javnog tumora koji metastazira u ljudskim odnosima.
Na dramatizacijskoj matrici Maje Gregl kao predtekstu, Strelec je odlučno poveo i ohrabrio glumce u samoranjavajuće razbijanje ogledala do najsitnijih krhotina u koje su riskantno upisivali i vlastite sudbine. Instinktivno osluhnuvši “Emet” kao kaos potisnutog sjećanja, Strelec je slikaricu Luciju (destruktivno tešku, divlju i infantilnu, psihodeličnu a opet uznositu ulogu mlada glumica Matea Grabić-Ćačić rješava vrhunski) koja slika anđele a priziva demone prošlosti, postavio kao demijurg.
Naturalističko skučeno poprište (scenografiju potpisuje Strelec, kostimografiju Krešimir Tomac) s razlogom je istkano od grubotesanih improviziranih dasaka i nemarnih komada odjeće, spremnih da se kaljaju u blatu, pepelu i krvi bližnjih.
Porodicu koja kao u začaranom krugu ilegalno uzgaja jednake omjere nasilništava i žrtvovanja izvanredno su prisvojili i žestoko izbacili iz sebe Anita Schmidt (Mama), Aleksandar Bogdanović (Tata), Ljiljana Krička-Mitrović (Baka) i Davor Panić (Djed).
Fanatični performeri
Armin Ćatić (inspektor Mustapić), Antonio Jakupčević (Franjo, Marijan), Ivana Gudelj-Tešija (Magdalena) i Lino Brozić (Pomoćnik) zdušno se vrte u orbiti te obitelji, usisani kao zluradi ili jednako nesretni svjedoci. I kad je na kraju u Lucijinim rukama zasjala svijeća poput netaknute duše i prostrujala praštajuća Claptonova balada “Tears In Heaven”, publika je eksplodirala ovacijama. Strelec i njegovi fanatični performeri nisu bili samo naše zrcalo te večeri, nego britki otvarač za konzerve u koje smo se zabravili. Hvala im na tome.