Teško će dramsko kazalište Gavella ove sezone do publike. Producirali su evo već drugu zaredom dosadnu a trosatnu predstavu. Nakon “Zločina i kazne” Dostojevskog, stigao je dakle Baretićev “Osmi povjerenik”. I dok je redatelj Sviben prvoga na sceni pokvario, redatelj Saša Anočić drugoga nije popravio.
Romančić Renata Baretića “Osmi povjerenik” ne daje, naime, razvoj likova, nego je posrijedi ponešto pretenciozno napisana novinska reportaža s nepostojećeg otoka. Baretićev nedođijski Trećić vrvi ridikulima i još drugim karikaturama te se među njima ne može razviti ništa do ono što se odmah vidi. To su likovi u dva poteza, uvijek ista situacija ih muči te ih mehanički čika i nateže nažalost vidljiva ruka iza pripovjedača: kolju medvjedice, peku prasiće, padaju im ribe s neba, poluslijepa baba zuri u pornić, pa vidi crnu zmiju da se teško probija u spilju i, općenito, likovi non-stop sudjeluju u nekoj seksualnoj radnji.
Potom psuju ili pak verbalno temeljito opisuju spolne organe. Glavni lik, neki Mesnjak, član je stranke na vlasti, prognan na Trećić jer ga uhvatiše novinari s prostitutkom. On otok mrzi, a s vremenom zavoli. Skrpan je grubo poput Čiče Gliše i nije nimalo ugodno kad to predstava još naglasi.
Janko Rakoš igra ga kao potpuno idiotskog, pretjerano uzbuđenog luzera, pa mu dođe kao da se u toj Metropoli ne kradu milijarde, nego cupkaju seksualno frustrirani mladići koje po kazni onda šalju na lijepi otok, a ne na Goli otok. Da se smrzneš od satire. A na sceni pocupkuju akteri već dulje od dva sata, bliže se trećemu, kad Zehra zausti: “Popušila sam ja više k....a nego si se ti puta ispišao”.
Zehra je prostitutka, još jedna, kobna. Kurvanjski se isto tako ponaša Željka, Mesnjakova supruga pak s početka radnje. Budući da je Trećić Bogu iza nogu, te gubi mlađe stanovništvo (u Australiju), ostale žene na otoku starice su.
Čudi me da naša feministička kritika još nije uočila tu raskoš ženskih likova u Baretićevu djelu. Tko zna što bi tek Danilo Kiš rekao za tu njegovu ingenioznost da su protagonistice podijeljene u svega dvije kategorije: mlađe, kurve, i starije od 65, za seks neupotrebljive. I svi muški likovi stanu u dvije kategorije: pohotni su ili potpuno ludi (ne znamo je li i pohotni).
Držim da je redatelj Anočić trebao skriti, a ne naglasiti nedostatke Baretićeve proze. Natenane je prikazao kako Baretić naše političare promovira kao ipak u duši plemenite idiote. Kad je satiričan potencijal djela posrijedi, i Partija bi ga odobrila, a kad je posrijedi izvedbeni: masni vicevi mogu se pričati i u birtiji.
Saša Anočić Baretićev je roman doživio kao strip. Onda ga je razložio u što duhovitije sličice i rasporedio ih praznom scenom na koje se učinkovito dovlači mini scenografija. Stvorio je i sebi svojstvene zvučne kulise, štošta pokušao, lutke prinio, a glumce razigrao do kabaretske granice, no sve se to nagomilalo u jednu negledljivu trakavicu, bez ikakva unutarnjeg života.
Ulogu Tonina Smeraldića (sve dok ne stane pokazivati oveći plastični penis) nadahnuto igra Enes Vejzović. To je, dakako, jedini donekle uvjerljiv lik i u Baretića. Vejzović je čudak s pokrićem, sa sluhom, empatičan, nepredvidiv donekle. Još je donekle za pamćenje Filip Šovagović kao stari Tonino (koljač morskih medvjedica), a potpuno je samostalan skeč organizirao Ranko Zidarić kroz lik Selima Ferhatovića. Oblikovao ga je ne kao mafijaša nego feminiziranog bosanskog globtrotera, pri čemu neposredno imitira naglasak i boju glasa Darka Lukića, profesora sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.