Dubrovačko Kazalište Marina Držića izvelo je čak evo šestu ovogodišnju premijeru: “Prosidbu” Antuna Pavlovića Čehova u režiji Helene Petković. Posrijedi je prva premijera u zatvorenom prostoru u nekom repertoarnom kazalištu u Hrvatskoj otkad je izbila pandemija koronavirusa.
Komediju jednočinku napisanu 1889., s tri lika, Helena Petković režirala je nekonvencionalno, dakle ne realistički, nego kao apsurdnu farsu s elementima suvremenosti. Prvi put smo vidjeli u kazalištu nešto što bismo najradije nazvali korona-mizanscenom. Dvojica plemića, susjeda, Stepan Stepanovič Čubukov i Ivan Vasiljevič Lomov, ionako su lažno prisni, pa činjenica da se neprestano odmiču jedna od drugoga te da Čubukov gotovo ne ispušta iz ruku dezinficijens, učinkovito pridonosi dinamici njihova odnosa.
Nezadovoljni Čehov
Predstava ne traje dulje od sata, što nije samo epidemiološki povoljno, nego je i krajnja mjera ovoga teksta napisanog potkraj 19. stoljeća, s kojim Čehov baš nije bio zadovoljan, ali je ostvario velik uspjeh među gledateljima, a svidio se i caru Aleksandru III.
Čubukov, kojega energično, no s mjerom, Branimir Vidić igra kao škrta i preplašena muškarca, već napola starca, živi u simbiotskom odnosu sa kćeri Natalijom, koja nikako da se uda, jer previše bira, a i on s njom.
Nataliju igra Jasna Jukić, znatno starija od lika u jednočinki, no to izvedbi daje dodatnu crtu određene dirljive mračne uvrnutosti, njezino nećkanje ispada mnogo intrigantnije, pa i osjećajnije.
Zdeslav Čotić kao prosac Lomov također je znatno iznad “propisane” dobi Čehovljeva lika pa njegova hipohondrija iskrsava ne više jedino kao psihološki problem.
Uspjeli su i Jukićeva i Ćotić iznijeti svoje likove prirodno pa se čini da su uloge napisane upravo za njih što je, dakle, prilično daleko od realnosti, ali govori o uspjeloj dramaturgiji predstave Ivane Vuković. Scenski pokret Mateee Bilosnić također je simpatičan, čak i smiješno-dramatičan, raznovrstan, ne i nametljiv. Scena Irene Kraljič sugerira pustoš, potrošenost, sluti se iz njega škrtost domaćina, a i određeno materijalno propadanje. Kostimi Tee Bašić Erceg pseudoklasični su, s tim da je najraskošnije, kako i treba, odjevena Jukićeva.
Zbivanje teče hitro, a taman kad pomisliš da će se razviti u realističan događaj, prelomi se štogod apsurdno, što nas uvlači dublje u igru.
Režija Petkovićeve mi se prije svega svidjela zato što je ironična parafraza klasične mizanscena za takve građanske komade. Kanape za koji misliš da će privući likove da sjednu, upravo služi za to da na njega - ne sjednu. Nadaje se kao višak u scenografiji, neprestano se nekamo odguruje, a i kad služi za igru - to je privremeno.
Dekadentna glazba
Emotivni pogon radnje gradi se, čini se isprva, dosta rutinski, no s vremenom likovi izlaze, recimo to tako, iz svoje kože, i postaju simboli generalnog ljudskog straha od eto samog postojanja.
Nikad se ne gubi iz vida da je posrijedi komedija, a kad nema riječi, zbivanje gradi pomalo uvrnuta, nazovimo je dekadentna glazba Damira Šimunovića.
Posve se izlazi iz okvira realistične drame u trenutku kad Jukićeva i Čotić stanu otvarati usta na gromoglasni, jadikujući estradni hit Dražena Zečića “Ima li nade za nas”. Taj vele patetičan pjesmuljak nadaje se kao doza čistog optimizma, blesava u svojoj nepokolebljivosti.
Čehov, uvijek aktivan ljubavnik, živio je i radio pod teretom neizbježne prerane smrti od tuberkuloze, znajući kao liječnik da takvom kraju ne može umaći, bio bi zacijelo zadovoljan ovom izvedbom. Koliko je mračna, toliko je i vedra.