Zagrebački HNK tradicionalno je završio godinu dramskom premijerom. Direktor Drame Ivica Buljan režirao je dramatizaciju romana “Ciganin, ali najljepši” Kristijana Novaka. Roman od kojih četiristo stranica skratio je i preradio Ivor Martinić, ne dodavši mu, recimo to tako, dramsku kvalitetu.
Posao učinjen donekle mehanički. Međutim, priča o zabranjenoj ljubavi, provincijskoj zatucanosti, bijedi i životu bez optimizma, zaživjela je scenski zahvaljujući velikom glumačkom trudu. Nema naglašeno glavnih uloga, nema nenaglašeno sporednih uloga.
Protagonisti su istodobno i realistične figure i karikature samih sebe. Više od trideset likova promiče scenom u čvrstom okviru odlične scenografije Aleksandra Denića.
Posrijedi je straćara s otvorenim četvrtim zidom koju okreće rund-bina, pa se s druge strane ukaže i jato gusaka (komada četiri) za koje bi se isto moglo reći da predstavljaju (ako ne i glume), jer kako se diže buka ili kvari raspoloženje, i one se skupe pa nijemo pognu vratove.
Bez odugovlačenja
Denićeva scenografija omogućuje da se mjesta radnje ujedine i da priča teče glatko i bez odugovlačenja. Kostimi Ane Savić Gecan nenapadni su, a raznoliki, sirotinjski rekao bih, a zapravo krajnje funkcionalni. Predstavi nedostaje glazbe. Odnosno, Mitja Vrhovnik Smrekar dao je, na koncu, samo jedan glazbeni broj, koji je hit (raskošna, sugestivna obrada pjesme “Ciganin, ali najljepši!”) pa je upravo zato šteta što je nema više.
Radnja se događa u naoko mirnom međimurskom selu Sobolščaku, gdje žive Hrvati na distanci od Roma iz susjednog Bukova Dola. Dakako, pogoni ih rasizam, ali nije on glavna tema ni romana niti predstave jer je taj rasizam tek početna pozicija. Tema je ljudska otuđenost, okrutnost prema bližnjima, izostanak ljubavi. Okosnica je radnje zabranjena ljubav između Milene, mještanke u kasnim četrdesetima, koju je napustio suprug, koja nema djece niti ih može imati i Sandija Ignaca, dvostruko mlađeg Roma iz onoga susjednog sela, koji uzalud nastoji pobjeći od svoje sirotinjske sudbine. Njega igra mladi Filip Vidović koji je za svoju dob jako koncentriran i postojan.
Nije lako biti na sceni gotovo tri sata a da ti publika sve vrijeme vjeruje. Onoliko koliko hrvatsko selo osuđuje Milenu, toliko romsko osuđuje Sandija. Skupina protiv pojedinca - to je zapravo tema. Milenu hrabro i nadahnuto igra Nina Violić. U jednom prizoru, koji ne traje kratko, naga je, ljubuje s mladićem i donosi vrtlog emocija. Jedno je biti nag na sceni, a drugo je naga glumiti. Teško je zamisliti teži glumački zadatak.
Sadržajna gluma
Glumaca je dakle više nego trideset, a izdvojio bih Franju Kuhara kao Milenina djeda, Japicu Rudolfa, koji se s balkona ništa ne razumije, ali svejedno glumi sadržajno. Goran Grgić fino igra korumpiranog policajca Padoleka.
Osim Vidovića, u predstavi igraju još trojica studenata zagrebačke akademije, koji su isto u najmanju ruku vrlo dobri.
Ma zapravo, odlični su i Tin Rožman kao mladi Rom Mirza i Ugo Korani kao njegov drug Tompo. Najbolje pak artikulira i snalazi se na sceni Josipa Brakus kao iranski izbjeglica Azad.
Sandijevu majku Albinu nadahnuto igra Alma Prica koju priličan dio publike, barem oni s balkona, odakle smo gledali predstavu, nije prepoznao.
“Neprepoznatljiv”, dakle posve u ulozi, jest i Livio Badurina, u ulozi dobrodušnog Sandijeva očuha Đanija. Živopisan je i rekli bismo opak Bojan Navojec kao Starješina romskog naselja.
Sudbine domaćih ljudi, Roma i Hrvata, ukrštaju se sa sudbinama izbjeglica, nesretnika koje lokalni moćnik šverca preko obližnje granice. Svijet gubitnika koji se ocrtava na razini pojedinca (Milena) i na razini skupine (Romi, izbjeglice).