ZAGREB - Borut Šeparović napravio je u ZKM-u vrlo značajnu, a po mom skromnom sudu, i antologijsku predstavu “Generacija 91-95 ili sat hrvatske povijesti”. Njezin je temelj roman Borisa Dežulovića “Jebo sad hiljadu dinara” i njegova antiratna poezija iz zbirke “Pjesme iz Lore” , a vrhunac svojevrsna psihodrama kad, umjesto finalnog pokolja iz romana, dvanaestorica mladića na sceni osvanu u svom stvarnom životu, kao zagrebački tinejdžeri sa svojim pubertetskim hvalama i strahovima, i peticama iz povijesti. Predstavu je produciralo Zagrebačko kazalište mladih, odnosno njegovo učilište, i igra u maloj dvorani Miško Polanec, a trebala bi osvanuti na velikoj sceni jer ima i umjetnički i komercijalni potencijal za možda i stotinjak izvedbi.
Dvanaestorica dječaka
Aldin Kasumović, Matija Čigir, Andrej Vesel, Ivan Pašalić, Ivan Fedor, Matija Šakoronja, Nikola Nedić, Filip Jurković, Bernard Tomić, Luka Šulje, Andrej Kopčok i Svebor Kamenski Bačun dvanaestorica su dječaka koji su preuzeli uloge po šestorice vojnika HVO-a i Armije BiH iz Dežulovićeve priče o susretu dvije patrole na ničijoj zemlji, preodjevene u uniforme suprotne strane.
Perverzan čin
Tobože urnebesna komedija zabune završava pokoljem. Dežulovićev roman snažna je alegorija, lucidno i točno ispisana, ali pomalo papirnata, i rekli bismo prije svega žurnalistički skrojena. Na sceni, međutim, taj nagašeni fabulativni manirizam ima otvoren put i pruža obilje situacija, koje je redatelj, uz pomoć dramaturga Gorana Ferčeca, iskoristio za stvaranje jedne mučne, fizički zahtjevne i snažne predstave. Najstarijem glumcu, Ivanu Pašaliću, je 19, a najmlađem, Sveboru Kamenskom Bračunu, 14 godina. Sve do finala, odjeveni u uniforme i naoružani kalašnjikovima i PAP-ovkama, djeluju mnogo stariji. Sama činjenica da su navukli uniformu je perverzan čin. Izdrilani redateljskom rukom kao naredničkom, oni trče ukrug dok se posve ne zadišu, i lako ih možeš zamisliti u stvarnom ratu, pa čak i koji bi stradao a koji je nabolji da zaduži puškomitraljez...
Imaginarna bojišnica
Spomenuta psihodrama počinje u trenutku kad bi trebala započeti kobna pucnjava između šestorice “plavih” i šestorice “zelenih”. Oni okreću podulji, zeleni stol, dotad imaginarnu bojišnicu, prema publici, sjedaju za njega i iznose svoje privatne priče. Taj naoko spontani ispad, pomno je režiran. Jednoga, Aldina, počnu provocirati puštajući mu nekakav četnički narodnjak koji poziva na klanje muslimana, a kad se ovaj pobuni, počnu ga maltretirati prilično realistično! Tek kad ga natjeraju da se popne na stolac i da, s plastičnom čašom naguranom u usta, zapjeva Lijepu našu, i oni shvate koliko je tanka linija između zajebancije i fašizma. A, pretpostavljam, i publika.