Pola stoljeća je prošlo otkako je veliki glumac, redatelj i dramatičar Tito Strozzi (1892.-1970.) napisao briljantnu studiju o odnosima muškarca i žene i usponima i padovima teatarske umjetnosti.
U produkciji Glumačke družine Histrion (premijera 20. siječnja), Strozzijevu “Igru u dvoje” u adaptaciji Dore Delbianco režira Saša Broz, redateljica znatiželjne erudicije i profinjeno brušenog rukopisa. Razgovarali smo o teatru, životu, majkama i kćerima, unukama i djedovima koji se odnekud mudro smiješe.
Već čujem dežurne pljuvače kako komentiraju: ne može ona bez Tita, makar i Strozzi bio.
- Dežurni pljuvači vjerojatno će opet svugdje i u svemu vidjeti titomaniju. Sretna sam što u ekipi postoji još jedna Titova unuka, Dora Fišter Toš je unuka Tita Strozzija, tako da nisam više ja “dežurna unuka”, ha, ha... Ovaj Tito ipak je pronašao mene. Prije godinu dana bila sam na premijeri jednog filma u kojem je igrao Zlatko Vitez, poslije smo razgovarali i on mi je rekao da dođem s nekim prijedlozima što bih radila. Donijela sam dva-tri teksta, on je izabrao jedan i dodao “Ako budeš slobodna, ja bih ti još nešto ponudio.” Ponudio mi je “Igru u dvoje”. Sve poslije toga odvijalo se vrlo spontano. Upoznao me s Dorom Fišter koja je nekoliko godina bila u potrazi za producentom i redateljem. Zlatko i Dora odabrali su mene, a ja sam odabrala Janka Popovića Volarića. I krenuli smo. Dva mjeseca ozbiljnog kopanja po tekstu, ali i nama samima. Histrioni su protekla dva mjeseca bili naš dom.
Politički teatar doživljava revival, a vi posežete za krajnje intimističkim komadom. Totalna kontra? Mislim, privatno imate taj društvenoaktivistički gard.
- Upravo zato. Rado ću sjesti u gledalište i pogledati neku predstavu koja jako dotiče nas i našu stvarnost, ali ću se teže upustiti u rad na takvom tekstu. Vjerojatno osjećam neko zasićenje “stvarnošću” tako da i tekstovi koje u zadnje vrijeme biram nemaju baš puno dodirnih točaka s vremenom u kojem živimo. Bježim od svega što nosi predznak političkog u teatru. “Igra u dvoje” je tekst o ljubavi, ljubomori, ljudima koji žive teatar. Iz glumačkog diskursa progovara o stalnoj potrebi umjetnika da se puni erosom i dramom. Ima li što ljepše od toga? Strozzi bespoštedno baca svoje likove u ring životnih i kazališnih situacija. Dora Delbianco spretno je prebacivala Strozzijeve prizore i mijenjala smjer na način da gledatelj ne može sa sigurnošću odvojiti dijelove koji su stvarni a koji su dio fikcije. Uz to inzistirala sam da se otvori prostor za još jedan koncentričan krug igre, odnosno zbilje. Ti dijelovi predstave su poveznica s današnjim vremenom. Publika u biti zatvara krug jer tokom predstave posve je jasno da je upravo publika treće lice.
To što je Dora Fišter unuka Elize Gerner i Tita Strozzija, otvorilo je nove dimenzije u radu?
- Ako je netko može razumjeti, onda sam to ja. Razumijem njeno opterećenje golemim obiteljskim naslijeđem. Moj porodični habitus nema konkretne veze s poslom kojim se bavim, a njen itekako ima. Nekoliko godina je izbivala iz teatra, dogodio joj se brak, djeca..., zapravo na neki način je bježala. Mislim da joj se taj bumerang bijega nije mogao “gore” vratiti nego da zaigra ulogu koju je za njenu baku napisao njen djed. Štogod da je izabrala, povratak ne bi mogao biti žešći od toga. Dolazila je na probe sa slikama svoje pokojne bake, čak su i neki detalji u kostimima iz njene privatne riznice koju je naslijedila od bake. Ja dugo nisam radila ovako intimne, manje forme, tako da je ta spona koja se desila, prvo između Dore Fišter i Janka Popovića Volarića, a onda njih sa mnom, zaista prevazišla poslovni odnos. Jako smo uronili jedni u druge. Dio nas nalazi se u predstavi i pri tome ne mislim metaforički već bukvalno.
Za ovaj intervju smo se jedva našli jer vozite napeti slalom između “Igre u dvoje” i “Aladina” u Zagrebačkom kazalištu lutaka.
- Premijera “Aladina” je već 17. veljače, tako da sam ja u duplom pogonu već par tjedana. Da, prvo mi je bio šok, jer se nisam mogla tako brzo emotivno “švenkat” između jednog i drugog. No što je žešći tempo i kreativno ludilo ja imam sve više i više energije.
Često zaboravljamo da “Aladin” nije samo zavodljiva bajka nego i priča o ljudskoj pohlepi.
- Dali ste mi odličan šlagvort, jer to je bila prva stvar koju sam rekla glumcima. “Aladin” je prilično žestoka priča o pohlepi. Željka Udovičić Pleština, koja je napisala našeg “Aladina” prema zapisu Antoinea Gallanda, vodila je brigu da djeca zapamte da ako ikad pronađu čarobnu svjetiljku ona će im možda osigurati obilje ali ne i ono najvred vratiti u život drage osobe koje nisu među nama i natjerati nekoga da vas zavoli.
Vaša kći Sara odmetnula se od roditeljskog teatarskog miljea, otišla je na drugu likovnjačku stranu.
- Da, i svi se pitamo na koga je to dijete, ha, ha... Sara je sjajna mlada žena. Beskrajno talentirana, a još uvijek dovoljno zaigrana i znatiželjna. U njoj plešu i anđeli i vragovi. Put koji je odabrala je težak, ali i prekrasan. Sara je u isto vrijeme i povučena, voli stvarati sama i po strasti koju ulaže u svoje slike znam da nije mogla bolje odabrati. Slikarstvo je njezin život.
Iako, u njenim slikama ima jako puno teatarskog u ekspresiji.
- Ima, da, i to je valjda ipak neko naslijeđe od Ranka i mene. Kao mala uvijek je šetala s nekim blokićima i bojicama, stalno je imala potrebu vizualno se izraziti. Sara je stalno u teatru, dolazi i na moje probe, evo, neki dan je birala fotografije za ovu predstavu, zajedno sa mnom i glumcima. Često predstave komentira iz vizualnog konteksta. Moram priznati da je ozbiljna kritičarka.
Nije isključeno da će jednog dana kao scenografkinja surađivati s majkom?
- Apsolutno. Tome se nadam i veselim.